Volimo mi zabavu, obožavamo duhovite opaske voditelja, privlači nas pretjerivanje, šarenilo i glamur, ali vidimo i potpunu nevažnost nagrade koju konzervativni glasači samoljubive Akademije filmskih znanosti i umjetnosti dijele samoj sebi. Rijetko ovdje nagrada sleti u prave ruke, čak i u manje važnim kategorijama poput kostima i scenografije. Ukupno glasačko tijelo Akademije ima 6000 ljudi, a ne glasaju svi za svaku kategoriju. Na kraju dobijete neki prosjek koji 30 godina neće nagraditi jednog Martina Scorsesea, da bi mu onda dao Oscar za njegov najslabiji film. arti-201003080005006 Ovogodišnja je dodjela, barem po nominacijama, bila bitka između dva filma, Avatara i Narednika Jamesa, dok je treći, Nemilosrdni gadovi imao skoro istu količinu nominacija, ali nikakve šanse za osvajanje nečeg. Nije da je riječ o slabijem filmu. Naprotiv, po nekim stvarima je film Quentina Tarantina superioran filmovima bivših supružnika Cameron-Bigelow. Riječ je o filmu koji establišmentu pokazuje srednji prst, koji je urnebesno zabavan i sulud. On se s inače sjajnim Narednikom Jamesom trebao boriti za titulu najboljeg filma i najveće fore godine. Međutim, uletio je Avatar, film s najvećom zaradom svih vremena koji će omogućiti Jamesu Cameronu da si kupi vlastiti planet koji će moći nastaniti stanovnicima koje god boje i veličine želi. Stvar je u tome kako Hollywood i pripadajuća Akademija moraju slaviti sebe. Avatar je slika Hollywooda kakvu on želi imati o sebi. Beskrajno skupa mašina savršene vanjštine koja će vas bez problema usisati u sebe i uzeti sav vaš novac. Jedino što je ta skupoća postala problematičnom.
Filmovi i dalje super zarađuju, jedino što koštaju sve više i više. U ovakvom sustavu studija u kojem su šefovi uglavnom činovnici koji nabavljaju novac i ulagače, postaje teško objašnjavati bankarima što je to umjetnost i zašto bi na nju trebalo spržiti parsto milijuna dolara. Onda dobro dođe nominacija za neku nagradu čiju dodjelu gleda milijardu ljudi u 200 zemalja, kao argument za ulaganje.
Najviše je Oscara, šest, uključujući najvažnije za najbolji film i režiju osvojio Narednik James, a Kathryn Bigelow je prva redateljica s tom nagradom. Film je premijeru imao u rujnu prije dvije godine na Filmskom festivalu u Veneciji i do ljeta sljedeće godine nije mogao naći distributera. Igrao je u malom broju kina i film je s najmanjom zaradom koji je ikada nominiran za Oscar za najbolji film. Sada bi morao doći do široke publike, a, ono što je važnije Amerikancima, priča priču o ratu u Iraku bez političkih stavova. Tamo su samo ljudi koji rade svoj posao. To je sjajan film koji zaslužuje svoje nagrade, a Avatar sa svoje tri ne može reći kako je dobio neku utjehu. James Cameron će svoj ego morati liječiti stotinama milijuna dolara u svom džepu.
Oscari nemaju veze s trendovima, niti sa stvarnošću. Nagradu za najbolji dokumentarac je ovaj put dobio The Cove, šokantna priča o jednom japanskom zaljevu u kojem pobiju 23.000 dupina godišnje. Jednako dobar i jednako šokantan dokumentarac Burma VJ o mijanmarskom vojnom režimu koji je pobio nebrojeno mnogo ljudi nije dobio nagradu. Dupini su lakši za prodati na globalnom tržištu, nego neki tamo budistički svećenici. Zbog istog je razloga nagrada za najbolji film na stranom jeziku mimoišla Michaela Hanekea i njegovu Bijelu vrpcu. Taj je film dobio Zlatnu palmu u Cannesu, osvojio nagradu za najbolji film Europske filmske akademije i općenito je prihvaćen prošle godine kao najbolji film na svijetu. No, kako je to sumorna analiza nastanka zla u njemačkoj provinciji, ne nudi nikakve mogućnosti zarade na širokom tržištu. Argentinski krimić o posljedicama vojne diktature El secreto de sus ojos je puno lakše prodati, španjolski govore stotine milijuna ljudi širom svijeta, a filmovi na španjolskom nikada ne izlaze iz mode.