Sa usponom MeToo# pokreta svijet je imao priliku čuti za neke od najstrašnijih priča žrtava seksualnog zlostavljanja koja su se dogodila prije dosta godina ili desetljeća. Neke su priče istinite, druge je teško provjeriti, a treće su možda laž. Zamislite sad da gledate priču o silovanju koje se dogodilo stoljećima ranije. Točnije u srednjem vijeku, kasnom 14. stoljeću u Francuskoj. Biste li povjerovali u njezinu istinitost? I bi li vam nešto značilo ako bih vam rekao da je u pitanju priča utemeljena na povijesnim dokumentima te objavljena u knjizi Posljednji dvoboj: Istinita priča o zločinu, sablazni i sudbenom dvoboju u srednjovjekovnoj Francuskoj, eksperta za srednjovjekovnu književnost, Erica Jagera?
Silovanje je teška tema, kako za žene, tako i za muškarce. Osim što je sredstvo zadovoljavanja, u pravilu muških nagona, također je i kroz povijest bilo psihološko sredstvo ratovanja i ponižavanja neprijatelja. Kao takvo, prilično je česta tema u filmovima: od Potrage za vatrom (Quest For Fire, 1981.), gdje je silovanje prikazano kao predhistorijski fenomen reprodukcije najjačih, kultnog japanskog filma Rašomon (1950.) koji tematizira silovanje kroz različita, kontradiktorna svjedočenja likova iz subjektivne perspektive, i psihološkog trilera Psi od Slame (Straw Dogs, 1971.), pa sve do primjera novog francuskog ekstremizma u Rasturi me (Baise-moi, 2000.) i šokantnom filmu Gaspara Noe Nepovratno (Irreversible, 2002.). Iako fikcije, ti filmovi stoje poput zrcala prema realnosti, reflektirajući mračni društveni problem kojemu se ne nazire kraja.
Za razliku od spomenutih, Posljednji dvoboj (The Last Duel), najnoviji film u režiji velikog Ridleyja Scotta, kroz žanr povijesne drame i filma osvete problematizira silovanje dramatizacijom istinitih događaja opisanih u Jagerovoj knjizi. Smješten je u kontekst vremena križarskih ratova, suludih kršćanskih praznovjerja da, primjerice, žena ne može začeti silovanjem ili ako ne doživi užitak tijekom seksu, kao i u vremenu kada je silovanje bilo zločin protiv imovine muškarca koje se kažnjavalo vješanjem, kastracijom i osljepljivanjem. Unatoč zastrašujućim kaznama, a možda i baš zbog toga, kako piše Smithsonian Magazine, vrlo kompliciran i zahtjevan teret dokazivanja je bio na ženama. Slično narativnom sredstvu u Rašomonu, strukturiran je na način da prikazuje skandalozne događaje iz perspektive triju glavnih likova, viteza Jeana de Carrougesa (Matt Damon), njegove supruge Marguerite (Jodie Comer) i njegova nekadašnjeg prijatelja Jacquesa Le Grisa (Adam Driver) koji kulminiraju brutalnim dvobojem na smrt, jednim od posljednjih sudskih odobrenih od strane francuskog kralja i pariškog parlamenta.
Istina iz triju perspektiva
Tri različita kuta gledanja na istu stvar u filmu nemaju funkciju pružanja potpuno različitih, kontradiktornih ključnih činjenica, nego radije davanja uvida u subjektivne perspektive i individualne percepcije istih događaja. Drugim riječima, retrospekcijom nam film prezentira slike događaja koje možemo verificirati u odnosu na svjedočanstva triju glavnih likova. Film, dakle, nema namjeru podrivati istinu do razine neprepoznatljivosti, nego je rasvijetliti i obogatiti iz više perspektiva uz pomoć gledateljeve prosudbe dijelova i cjeline. Pri tome treba naglasiti da je svjedočanstvo Marguerite potpuno izmišljeno u svrhu priče s obzirom na nedostatak povijesnih dokumenata i funkcionira poput autorova komentara. Razlike u percepcijama su suptilne, ali vrlo značajne u prosudbi onoga što se doista dogodilo između triju glavnih likova. Na taj način film posjeduje sposobnost mijenjanja gledateljeva pogleda po pitanju flerta, komunikacije, odnosa među ljudima i u konačnici silovanja i pristanka na seksualni odnos.
Kako Carrouges, tako i njegova žena Marguerite i antagonist Le Gris vide sebe kao junake. Carrouges sam sebe poima kao hrabrog, srčanog i poštenog ratnika koji u borbi spašava Le Grisa, ali i kao nježnog ljubavnika koji se pažljivo brine za prekrasnu Marguerite, kćer nekadašnjeg izdajnika. Le Gris sam sebe vidi kao učena, načitana i inteligentna muškarca superiorna Carrougesovom jednostavnom i primitivnom karakteru. Postaje blizak prijatelj s grofom Pierreom d'Alençon (Ben Affleck) nakon jedne noći zajedničkog dionizijskog orgijanja s lakim ženama uz potoke alkohola te kroz to poznanstvo stječe zemljišta, bogatstvo i titule. Le Gris vjeruje da pomaže Carrougesu, kao i Marguerite u koju se jednom prilikom fatalno zaljubi. No, zapravo je narcis bez ikakvih moralnih prepreka. Čin silovanja Marguerite je u njegovu poremećenom umu preljub uz pristanak, njegov romantični dar "dami u nevolji". Manipulativno racionalizira užasavajuće djelo kao dar oslobađanja žene koja, kako si on to objašnjava, zbog situacije u kojoj se nalazi ne može eksplicitno reći "da".
Ono što bi za suvremenog gledatelja moglo biti najšokantnije, iz perspektive Marguerite ni Carrouges nije tako sjajan kako se može dobiti dojam na osnovi njegova pristranog svjedočanstva. Naime, kada je u pitanju odnos s Margueritom, ispostavlja se da je razlika između Le Grisa i Carrougesa jedino u tome što ovaj drugi ima zakonsko pravo na sekualne odnose s Margueritom kao njegovim posjedom, pa makar se seks doimao iz Margueritine perspektive radije kao bolno zlostavljanje nego emotivan čin ljubavi.
Moralni nedostaci likova
Svaki od tih triju likova posjeduje moralne nedostake, nijedan nije savršen. Carrouges je "bijeli vitez", hrabar, doima se častan, pouzdan i čovjek koji živi prema vrijednostima i moralnim načelima. Pa ipak, zbog vlastite taštine, ljubomore i zahtijevanja poštovanja od drugih često je predmet poruge i ismijavanja iza leđa. Uz to je i egoističan, loš i hladan ljubavnik. Nasuprot njemu, Le Gris je beskrupulozni i proračunati šarmantni narcis koji ne poznaje odbijanje i ne zna kontrolirati svoje erotske strasti. Oko sebe ima auru muževnog i neodoljivog ljubavnika, pravog “crnog viteza" i kao takav je kompleksan negativac kojega je odlično odigrao Adam Driver.
Marguerite je uhvaćena kao žena unutar zidova srednjovjekovnog vremena i okova patrijahalnog sustava. Djeluje najbolje što može u tim za ženu ograničenim okvirima, a nakon silovanja pronalazi u sebi snagu suprotstaviti se Le Grisu uz podršku supruga. Iako se čini da javnim prokazivanjem Le Grisa kao silovatelja djeluje iz vrline poput klasičnih tragičnih junaka, zapravo se ispostavlja da je motiv čista osveta zbog povrijeđenog dostojanstva te da nije bila svjesna svih mogućih smrtnih posljedica. Naime, tada se vjerovalo da ishod sudskog dvoboja na smrt manifestira istinu, tj. da Bog izravno upravlja dvobojem odlučujući tko će pobijediti na osnovi istine. To znači da bi Marguerite u slučaju kada bi Carrouges izgubio dvoboj bila živa spaljena na lomači, a na to ipak nije bila spremna poput tragičnih junaka.
Ako ćete pogledati Posljednji dvoboj, nemojte očekivati nešto slično poput sjajnog Gladijatora (2000.). Nije savršen, ne ostavlja dojam da je "veći od života", a uz to posjeduje nedostatke i u scenariju i u izvedbi. Gledajući prvi dio filma bio sam vrlo distanciran prema priči, likovima i događanjima. Nisam bio siguran hoće li film uopće biti dobar jer se činio fragmentirano i u dijelovima nepovezano zbog dosta naglih elipsa. Ipak, s vremenom, nakon što počne drugi, dio stvari polako sjednu na svoje mjesto, pozivajući gledatelja da se nakon eksplicitno nasilnog i krvavog kraja vrati na početak te dijelove ponovno razmotri u vidu cjeline. U konačnici, Posljednji dvoboj je solidan film o povijesnom skandalu, zločinu, prijevarama i hrabrosti.
