Sjećanja su poput mostova prema minuloj prošlosti. Na neki čudan, subjektivno realan način spajaju temporalnu udaljenost između onog nekada i onog sada, koja svakim novim trenutkom postaje sve veća. Sjećanja određuju ono što jesmo kroz održavanje osobnog identiteta, pomažu nam zadržati putanju prema cilju kojem težimo, utječući pri tome na to kako se krećemo prema njemu. Istovremeno, mogu imati praktičnu, korisnu funkciju, pomažući u organiziranju svijeta i građenju njegove predvidljivosti, ali i, jednako tako, biti rezervoar emotivnog kaosa. Sjećanje je svjedočanstvo prošlog trenutka koje onemogućava ponovno proživljavanje istog iskustva iz perspektive nevinosti.
Ne bi li bilo sjajno kada bi postojao takav jedan čarobni stroji? Mogli biste se jednostavnim spajanjem, uz pomoć iskusnog vodstva, prepustiti iskustvima vama dragog izgubljenog vremena. Osjetiti kako je to biti dijete, mladenački polet energije, ponovno doživjeti ljubav, posjetiti ljude koji više ne postoje. Ne bi li to bilo veliko iskušenje?
Film po sebi može biti poput takvog stroja koji generira sjećanja, bivajući most prema minuloj prošlosti. Slično glazbi, može pokrenuti (pri)sjećanja, pobuditi osjećaj, mirise, dodire i samorefleksiju. Može i promišljati sam problem sjećanja putem tehničkih mogućnosti poput retrospekcije, diskontinuirane montaže, kutova snimanja, svjetla, pokreta kamere, zvuka itd. Riječ je o filozofski vrlo zanimljivom problemu koji je istovremenu iznimno filmičan, pa ne čudi što su ga redatelji obrađivali već puno puta, iz različitih perspktiva i kroz različite žanrove. Neki od najimpresivnijih svakako su Memento (2000.), Totalni opoziv (Total Recall, 1990.), Vječni sjaj nepobjedivog uma (Eternal Sunshine of the Spotless Mind, 2004.), Istrebljivač (Blade Runner, 1982.), Rashomon (1950.), Mulholland Drive (2001.) i mnogi drugi.
Putovanje kroz sjećanja
Vjerojatno ću zauvijek pamtiti trenutak kada sam potkraj prošlog tjedna u splitskom kinu pogledao Putovanje kroz sjećanja (Reminiscence), još jedan film koji se bavi tematikom sjećanja. Doduše, sjećanje na film neće ostati u toliko pozitivnom svjetlu. Pamtit ću ga po noir atmosferi, neujednačenom dojmu, promišljanju o današnjoj kinematografiji, ali i po čudnim događanjima nakon kina.
Redateljica filma Lisa Joy otkrila je u razgovoru za magazin Town&Country da je njezin debitantski film Putovanje kroz sjećanja nastao kao rezultat njezine fascinacije sjećanjima, posebice jer i sama ima problem s lošim pamćenjem.
"Nakon što je moj svekar preminuo, svekrva mi je rekla: 'izgubiš ih dvaput, prvo kada umru, a onda izgubiš sjećanja'. Nešto je tragično u načinu na koji pokušavamo zadržati one koje volimo kroz sjećanja, ali to nikada nije dovoljno dobro. Tako sam počela razmišljati o tome što bi se dogodilo da postoji stroj koji bi to mogao promijeniti i vratiti nas trenucima za kojima čeznemo", rekla je Joy.
Distopijska budućnost klimatskih promjena
Radnja filma je situirana u bliskoj distopijskoj budućnosti obilježenoj klimatskim promjenama – u segregiranom Miamiju koji doslovno tone pod vodu. Zbog velikih vrućina funkcioniranje društva se okrenulo naopačke. Noć je postala dan, a dan noć, tj. vrijeme za odmor i san. Koliko slika noćnog grada koji tone simbolizira njegovo moralno propadanje i ogrezlost u korupciju i kriminal, toliko ima i estetsku zadaću poput Venecije izazvati osjećaj melankolije, nostalgije i poetskog zanosa. To radi na prilično klišeiziran (neo)noirovski način začinjen znanstvenom-fantastikom. Kao da je hibrid spomenutog Istrebljivača, Kineske četvrti (China Town, 1974.), Specijalnog izvještaja (Minority Report, 2002.) i Početka (Inception, 2010.).
Pored mračno-romantične atmosfere, Putovanje kroz sjećanja sadrži i druge tipične značajke noira: fatalnu damu u nevolji, pokvarenog policajca, kriminalce, dilere i likove s ruba. Protagonist Nicolas Bannister (Hugh Jackman) veteran je i privatni istražitelj koji zajedno s kolegicom Emily Sanders (Thandiwe Newton) vodi biznis s putovanjima kroz sjećanja. Uz pomoć posebnog stroja i navođenja omogućavaju ljudima da ponovno prožive prošlost eksploatirajući ljudsku sklonost prema nostalgiji, ali istovremeno i radi izvlačenja određenih informacija izravnim vizualnim uvidom u inače isključivo ontološki subjektivna (postoje isključivo unutar svijesti pojedinca) sjećanja.
"Prošlost može proganjati čovjeka. Tako kažu. I prošlost je samo niz trenutaka. Svaki, savršen. Potpun. Perla na oglici vremena. Prošlost nas ne proganja. Ne bi nas čak ni prepoznala. Ako postoje duhovi koje treba pronaći, mi smo ti koji proganjamo prošlost", kaže Bannister na početku filma čija se opsesija nostalgijom dosta dobro slaže s realnim svijetom i kontekstom pandemijske stvarnosti, prijetnje klimatskih promjena i želje za vraćanjem starog "normalnog".
Povrtak u prošlost
Možda je prejaka tvrdnja da nostalgija, kako vjeruje Bannister, nikad ne zastarijeva i da ništa ne stvara toliku ovisnost koliko to čini prošlost, ali se doima uvjerljivo u nesigurnom vremenu psihičkih opterećenja uzrokovanih vanjskim ili unutarnjim čimbenicima.
Progonjen sjećanjima na fatalnu Meu (Rebecca Ferguson), koja ga je očarala tijekom jedne naizgled obične seanse i kojoj se slično kao u Nestaloj (Gone Girl, 2014.) iznenada gubi svaki trag nakon kratkotrajne romanse, Bannister kreće u potragu za njom. No, tijekom istraživanja spoznaje da je zapravo pijun unutar veće i kompleksnije igre ispunjene obratima. Upravo suprotno slomljenom Joelu (Jim Carrey) u Vječnom sjaju nepobjedivog uma, koji pristaje na proceduru brisanja sjećanja na bivšu djevojku Clementine, Bannister se progonjen prošlošću sve dublje gubi u sjećanjima i njihovu ponovnom proživljavanju.
Možda bi se moglo reći da je redateljica Lisa Joy zagrizla prevelik zalogaj s obzirom na to da poput pravog filmskog autora potpisuje režiju, scenarij i produkciju, ali problemi s filmom su daleko veći. Iako se neoriginalnost može ostaviti po strani tijekom prvog dijela ovog vrlo stiliziranog filma, koji baš jako želi biti "cool", kako napreduje izlaganje, tako film razotkriva sve više mana. Od izvještačene melankolije, lošeg scenarija, neuvjerljive glume, pa sve do dosadne melodrame i patetike.
Umjesto da je hrabro iskoristila poetsku snagu filmske slike i zvuka, Joy je priliku za snimanje prvog igranog filma spiskala na suvišna objašnjavanja već jasnih stvari i klišeizirana rješenja koja tek nostalgično podsjećaju na neke druge velike filmove iz prošlosti.
