Kad film suptilnim potezima režijski 'crta' Park Chan-Wook, po mnogima najznačajnije ime suvremene južnokorejske kinematografije koja je u posljednjih 15 godina dobrano uzela maha i zauzela svoje 'mjesto pod suncem' na najvažnijim svjetskim filmskim festivalima, ništa nije ni obično ni slučajno, a kamoli bezazleno. Park Chan-wook, takumi majstor filmskog zanata, čiji je uspon na filmski Olimp počeo 2003. remek-djelom Oldboy, popraćenim brojnim nagradama i ovacijama kritike, između ostalog i velikom nagradom žirija u Cannesu, (p)ostao je nezaobilazan autor u sveskicama najozbiljnijih filmofila koji s posebnom pažnjom iščekuju svaki njegov novi naslov.
Oldboy je drugi dio njegove tematske 'osvetničke' trilogije prepune nasilja dovršene filmom „Simpatija za gospođu Osvetu“ koji je doživio neuspješnu američku verziju s Joshom Brolinom u glavnoj ulozi, dok je snimanje američke verzije „Simpatija za gospođu Osvetu“ na čekanju, ali se šuška da će glavnu ulogu imati Charlize Theron.
Žanrovski kompas Park Chan-Wook okreće 2006. čudnovatom komedijom „Ja sam kiborg, ali to je OK“, a u Cannes se vraća 2009. s hororom „Žeđ“, i još jednom ga ne zaobilazi nagrada žirija. U to vrijeme pitanje njegova angažmana u Hollywoodu, stalno je visjelo u zraku, jer su ponude pljuštale sa svih strana, pa je 2013. snimio izvrsnu dramu-triler „Stoker“ u kojoj su glumile Nicole Kidman i Mia Wasikowska.
I dok će Park Chan-Wook kao član žirija boraviti u Cannesu na filmskom festivalu koji ove godine slavi svoje jubilarno 70. izdanje, hrvatska će publika uživati u 144 minute erotičnog trilera (s oznakom 'pazi zapaljivo') vs. epske povijesne drame Sluškinja, ujedno i feminističkog manifesta smještenog u razdoblje japanske kolonizacije Koreje, koji je inspiraciju pronašao u romanu Fingersmith britanske spisateljice Sarah Waters. Vizualno opijajuća filmska priča uz provokativno istraživanje rodne/seksualne represije, na lanjskom je Festivalu u Cannesu nominirana za Zlatnu palmu, a i dobitnik je nagrade za umjetnički izraz velike inspiracije.
Sluškinja je povratak Park Chan-Wooka u Južnu Koreju, a u središtu filma je osuđenik Fujiwara koji se želi domoći velikog nasljedstva bogate Japanke Hideko, pa nagovara Sook-Hee, siromašnu djevojku bez roditelja, da mu pomogne u tome. Plan je da Sook-Hee počne raditi kao služavka za Hideko kako bi je uvjerila da se zaljubi u Fujiwaru. Fujiwara se, s druge strane, predstavlja kao grof, te postaje i bliskim prijateljem ujaka Kouzukija, perverznjaka i zlostavljača, koji također ima namjeru da oženi Hideko. Međutim, kada odnos Sook-Hee i Hideko doživi neočekivani preokret, situacija se komplicira, a maske padaju tek u posljednjim kadrovima.
Dok se strasti razlijevaju po svakom milimetru velikog ekrana, Park Chan-Wook iznenađuje bravuroznim scenarističkim preokretima, kao i sofisticiranom atmosferom, stiliziranim vizualnim jezikom, opipljivom erotikom, bezobrazno dobrom glumom te opakim, uvrnutim detaljima što zajedno kreira doživljaj 'više od samo filma' i u konačnici ga čini tako osobitim. Stoga ne čudi što brojni kritičari, uz rijeke komplimenata, apostrofiraju da je riječ o filmu koji, unatoč opako dugom trajanju, nije dovoljno pogledati samo jednom.
Hollywood Reporter Sluškinju opisuje kao sve najbolje od azijske kinematografije na jednom mjestu, Chicago Sun Times euforično proglašava 145 minuta životne mudrosti i čiste erotike, a Time Out nadahnuto zove filmskim ekvivalentom tri čaše šampanjca ispijene u vrućoj kupki.
