Ugledni i cijenjeni reporter Zoltan Kabok ovog vikenda će za RTL izvještavati uživo iz kolone sjećanja u Vukovaru. Kabok je tijekom svoje četvrt stoljeća duge karijere, koju je započeo kao ratni izvjestitelj tijekom Domovinskog rata, prošao gotovo sve sektore novinarstva, od sportskih redakcija do vanjske politike, a najistaknutiji je upravo u vanjskoj politici i ratnom izvjestiteljstvu. Razgovarali smo s njim o karijeri, njegovim redakcijama i bojišnicama.
Kako je izgledao vaš životni put?
Od pisanog novinarstva, radijskog, televizijskog. Sve, ali baš sve sam probao u životu. I svako iskustvo bilo je nevjerojatno poučno. Iz svakog izvučete ono što je najbolje i pokušate primijeniti na idućem poslu koji radite.
I sve to morate shvatiti kao školu i dokazivanje. Sada kad se osvrne iza sebe s ovih 50+, uh bilo je tu svega. Jedan moj prijatelj koji je režiser, jednom prigodom kada smo tako pričali i čuo je što sam prošao, veli u šali: pa možemo jedan dobar akcijski film snimiti. Šalu na stranu, bila su to zaista burna vremena, možda sam se zatekao u pravo (ili krivo) vrijeme na pravom (krivom) mjestu.
Kako je posao kojim se bavite utjecao na vas kao osobu, ali i na vaš život?
Utjecao je svakako. Stalna vožnja u sedmoj brzini, gdje mozak mora raditi 100 na sat uvijek ostavlja posljedice.
Neko vrijeme ste tijekom Domovinskog rata bili zatočenik, jeste li nakon toga razmišljali da se prestanete baviti ratnim izvjestiteljstvom ili imali nekakvih sumnji kad ste išli u Irak i na druga ratom pogođena mjesta?
Kada vam netko stavi vreću na glavu i pištolj na potiljak, nije ugodno. Puno sam razmišljao o tim danima. Bilo je i posljedica, psihičkih. Ali s vremenom to prođe, a ostanu neka scene koje pamtite čitav život. Zapravo ne volim baš govori o tim trenucima, no da su me učinili opreznijim u kasnijim odlascima na krizna područja – i nisu. Kao grlom u jagode.
Kad biste izdvojili momente iz karijere na koje ste najviše ponosni, koji bi to bili i zašto?
Pa svaki posao ili zadatak, trenutak je zanimljiv. To je ono kada se ujutro probudite i pomolite dragom Bogu – Hvala na još jednom danu. Živiš za svaki trenutak poslu koji voliš.
Prošli ste tiskano, radijsko i televizijsko novinarstvo. Kako to da ste naposljetku prihvatili TV kao svoj primarni medij?
Svaki medij je zanimljiv za sebe. Ali televizija nadopunjuje i slikom. Možete biti ne znam kako genijalan novinar, ali ako je materijal loš, ništa niste napravili. Zato je u televizijskm poslu važan team. Sinergija snimatelja, montažera, novinara, tonaca. Nema više i manje važnih.
Snimali ste i dokumentarne filmove u Ukrajini, Iraku i Afganistanu. Kako ostati pozitivan nakon svega što ste vidjeli i proživjeli, a tu je najviše riječ o životima napaćenih ljudi koji su izgubili svoje domove i svoje bližnje?
Ružno rečeno, ali rat iz čovjeka izvuče ono najgore. Kao sudionik ili svjedok. Sasvim svejedno. Jedino to morate znati kontrolirati. Kada jednom doživite nešto ružno, onako da vam je „glava“ u opasnosti, ništa nije isto. Pogotovo kada nakon toga, idete na nova krizna područja. Zapravo vas ništa ne može iznenaditi i na sve morate biti pripravni. Uz to s godinama i iskustvom valjda dođe i „hladna glava“.
Sve to najbolje dolazi do izražaja u dokumentarcima. Volim ih raditi. Posebno sam ponosan na ovaj posljednji u Potrazi o žrtvama Veleprometa kojega ne bi bilo bez Vanje Bašića, Denisa Šijanskog i montažera Mislava Bakije.
Kako to da ste se, kad govorimo o vanjskoj politici, usmjerili na europski jugoistok?
Uvijek zanimljivo područje. Novinarski ali i u svakom drugom smislu. Gdje god „začeprkate“ priča.
Ratno novinarstvo, nažalost, sa sobom zasigurno povlači i neka mučna sjećanja, a ona se vjerojatno ne razlikuju puno od onih sjećanja koja Vukovarci nose u srcima. Je li to razlog zašto vaš uvijek dočekaju kao jednog od svojih stanovnika kad izvještavate s njihovog područja?
Posebno sam emotivno vezan uz taj grad. Sve do zadnjih dana sam se čuo s Alenkom Mirković. Nikada neću zaboraviti naš posljednji razgovor kada mi je rekla: Zoltane, gotovo je. I kada sretnete Vukovarca, nemojte ništa govoriti, samo stanite mirno i sagnite glavu. To što su oni napravili za Hrvatsku, Hrvatska im nikada ne može vratiti. Ali i ne treba, nego ih samo pustite da se razvijaju i da iziđu iz svoje čahure „prošlosti.“
Prisustvovat ćete nakon toga i u manifestaciji Grad - to ste vi! 20. studenog u Vukovaru posvećenoj Siniši Glavaševiću, a tematski razgovor bit će 'Glas nade'. Koja će Vaša uloga biti u svemu tome?
Jedan od gostiju na tribini. Počašćen sam jer je to tribina posvećena Siniši.
Nositelj ste medalje 'Oluja' te Spomenice domovinske zahvalnosti, koliko su vam i jesu li vam bitna ta priznanja?
Čast je, ali samo kao svjedočenje jednog vremena. Osobno takve stvari trebale bi biti rezervirane samo za one koji su puškom branili na prvoj crti Domovinu.
Naravno, Vi ćete biti naš izvjestitelj iz Vukovara ovog vikenda. Što nas čeka, što ste isplanirali i pripremili?
Puno zanimljivog sadržaja koju priprema naša sjajna news ekipa, Matea Damjanović, Kristina Čirjak, Tin Kovačić, Robert Cerić, Ivan Obertlik, Pero Janjić, Tea Johman i snimateljski doajen Dražen Šimić. Prilozi i brojni gosti u „lajvovima“ trebali bi biti jamac da će RTL opet biti najbolji.
