U godinama prije početka novog tisućljeća, u Jeruzalemu je bilo izuzetno mnogo hodočasnika zamotanih u bijele haljine koji glasno pjevaju i mole, padaju u trans i u pravilu tvrde da su upravo oni osobno inkarnacija svetog Petra, Majke Božje, kralja Salomona i prije svega – Isusa. Stručnjaci te simptome oduvijek nazivaju jeruzalemskim sindromom.
"Vlasti, policija, liječnici, svi smo bili u stanju pripravnosti", prisjeća se voditelj psihijatrijske klinike Kfar Šaul u Jeruzalemu, Gregory Katz. Prema nekim procjenama, u Jeruzalem je 2000. godine stiglo sveukupno četiri milijuna turista, od koji je oko 400.000 pokazalo navedene mentalne psihičke smetnje! No, očekivanja da će se ovaj trend nastaviti i dalje ipak se nisu pokazala točnim. Naprotiv.
Naime, u posljednjih deset godina broj osoba koje tijekom boravka u ovom gradu pokazuju simptome jeruzalemskog sindroma u stalnom je padu. Čak niti tijekom uskrsnih blagdana njihov se broj ne povećava. "Posljednji put sam jednom 'Isusu' pružio ruku prije puno godina", kaže Katz u razgovoru za Deutsche Welle.
Tri kategorije oboljelih
Jair Bar-El je 1979. godine prvi put zapisao i opisao simptome ovog mentalnog poremećaja. On je oboljele podijelio u tri kategorije. Tip 1 su oni koji su i prije dolaska u Jeruzalem bili psihički bolesnici, većinom oboljeli od nekog oblika shizofrenije. Tip 2 su oni koji su na osnovi svoje psihičke konstitucije bili 'podobniji' da ih 'zahvati' ovaj sindrom i koji su zapravo u Jeruzalem već stigli s nekom ludom idejom, dok su treću grupu sačinjavali naizgled potpuno zdravi ljudi, koji su tek u Jeruzalemu prvi put doživjeli svoju psihotičnu epizodu. Oni su se nakon šest dana tretmana u bolnici ponovno vratili u staro, normalno stanje. Ono što im je svima zajedničko je da su većinom bili muškarci iz zapadnih, industrijskih zemalja, uglavnom samci, niskog obrazovanja i da su svi uživali strogi, protestantski odgoj.
Od ova tri navedena tipa, znanstvenike je prije svega zanimao ovaj treći. "Prvenstveno smo željeli ustanoviti do koje mjere su osobe pogođene jeruzalemskim sindromom bile svjesne da pate od epizode ludila. Naime, nitko od njih nije u potpunosti izgubio razum, sa svakim se moglo normalno razgovarati, znali su kako se zovu. No, problem je u tome da nitko od njih nakon povratka u 'normalnost' više nije želio o tome govoriti. Oni se stide toga i ne žele se ničeg prisjećati", kaže Katz sa žaljenjem, pogotovo s obzirom na činjenicu da ovakvih slučajeva ima sve manje te samim time vjerojatno neće biti moguće nastaviti istraživanja.
Manji broj oboljelih zbog – interneta
Razlog nestanka ovog simptoma je po njegovom mišljenju – internet. "Internet mijenja društvo u cjelini. On utječe na način naše komunikacije, ali i na naše osjećaje", objašnjava Katz. Navodi i da većina oboljelih dolazi iz izuzetno religioznih obitelji za koje je dolazak u Jeruzalem predstavljao ispunjenje jednog velikog sna.
"Oni su stvorili sasvim osobne predodžbe i slike o svetim mjestima, o atmosferi koja tamo vlada. No, kad su konačno stigli u Jeruzalem i shvatili da stvarnost u ovom gradu izgleda sasvim drugačije od njihovih predodžbi i očekivanja, to je kod njih izazvalo šok. Razlika između biblijskog nebeskog grada i zemaljskog grada u Izraelu je toliko velika da to nisu bili u stanju razraditi i oboljeli su od ovog sindroma, pri čemu su često postali i opasni za okolinu. Međutim, danas u vrijeme interneta se svatko može informirati unaprijed, vidjeti slike i filmove o ovom gradu, pa više nitko nije niti šokiran, a niti iznenađen", objašnjava Katz.
'Ima dugu kosu, sandale, nosi kilt i tvrdi da je Isus'
No, unatoč tome, Katz je uvjeren da slučajevi jeruzalemskog sindroma postoje još uvijek, samo on nema sreće susresti ih. "Za njih se tada brinu njihove kršćanske zajednice i svećenici", kaže Katz. To potvrđuje evangelički svećenik Michael Wohlrab, kojeg tu i tamo doista posjeti koji 'Isus' ili neki 'svetac'. U centar Viktoria-Auguste u Jeruzalemu, u kojem radi, često navrati jedan Nijemac iz Saske.
"Ima dugu kosu, sandale, nosi škotski kilt i tvrdi da je Isus. Ponekad navodi da Mosad prisluškuje razgovore između njega i svećenika", priča Wohlrab. A u takvim trenucima, kako kaže, uvijek ima osjećaj da se 'nalazi u Jeruzalemu negdje između sna i jave'."
