U većini filmova u kojima se u nekoj ulozi, pa makar i onoj sporednoj, pojavljuju šišmiši, uglavnom ih možemo vidjeti kako spavaju u špiljama viseći naglavačke. No, šišmiši ne žive samo u spiljama, iako im one pružaju odlično skrovište za hibernaciju. Mogu se nastaniti i na tavanima ispod mostova te u šupljim deblima. No, ono što im je uvijek zajedničko jest da spavaju ili odmaraju viseći naglavačke.
Nekoliko je razloga tome. Prvo, za razliku od ptica, šišmiši se ne mogu odraziti u zrak s tla jer im krila ne pružaju dovoljan zamah za let. Teoretski bi se u zrak mogli odraziti s malim zaletom, ali nožice su im preslabe za postizanje dovoljne brzine. Stoga im ne preostaje ništa drugo nego se u let odraziti držeći se nožicama za neku visoku točku. Ako se usnuli šišmiš nađe u opasnosti, vrlo brzo može poletjeti ne bi li je izbjegao.
Viseći naglavačke, šišmiši se vrlo vješto skrivaju od predatora budući da je većina životinja, a i ljudi, budna kad oni spavaju.
Šišmiši imaju vrlo posebnu vrstu adaptacije zbog čega, dok vise, ne ulažu nimalo energije. Baš kao i ljudi kad, primjerice, legnu u krevet.
No, za razliku od ljudi koji, kad prstima ili šakom uhvatimo nešto, aktiviramo tetive i mišiće, kod šišmiša je to potpuno drugačije. Kad se nožicama uhvate za, primjerice, strop špilje, težina se prenosi na gornji dio njihovih tijela, a budući da su im tetive povezane upravo s tim dijelom tijela, njihove se kandže automatski zatvaraju, i njihova težina ih drži zatvorenima dok mirno spavaju.
Ovaj, nazovimo ga, mehanizam, je toliko jak da u slučaju da šišmiš umre dok spava ili odmara, ostat će visjeti dok ga netko (ili nešto) ne skine dolje.
