Naime, u situacijama u kojima bi ljudi od krvi i mesa 'po sluhu' odlučili što moraju činiti, roboti ne mogu napraviti ništa jer su ograničeni zadanim programom. Zato nikad nije sigurno hoće li roboti pravilno procijeniti neku situaciju, izvući prave zaključke i primjereno reagirati, zbog čega se programeri nalaze pred velikim izazovima. Stručnjak za 'evoluciju' robota Paul Levi svoju metodu objašnjava na primjeru jednog robota koji bi trebao pronaći sir. Kad bi robotov opstanak ovisio o osjetu njuha, onda bi sam robot morao odlučiti da nije toliko važna njegova kamera ili senzor topline, nego upravo senzor mirisa.
U okviru istraživačkog projekta Europske unije "Replikator" gdje sudjeluje i institut Paula Levija, roboti se izlažu načelu evolucije. Populacije koje čine i po stotinjak robota dobivaju zadatak pronaći sir. Dok se kod živih bića šire geni onih životinja koja su bila najuspješnija, kod robota se šire - njihovi programi, piše Deutsche Welle.
Ubacivanjem 'mutacija' do boljih robota
Naime, baš kao što se i geni razlikuju, razlikuju se i programska rješenja u svakom robotu. Na taj način se pokazuje koje su se to rutine računalskih programa pokazale uspješnijima od ostalih: na primjeru potrage za sirom, to će biti oni programi koji manje pažnje polažu na kameru, a više na senzor njuha. Tako znanstvenici one robote koji iznimno brzo pronađu sir, "pare" s drugima, također uspješnim robotima, kako bi došlo do razmjene informacija, odnosno rutina u programu računala. S vremenom se u "djeci-robotima" sakuplja sve više rutina od najuspješnijih "roditelja-robota": u ovom slučaju, to će biti oni sa "boljim nosom" i osjetom njuha.
Iako Levi smatra da razmjenu programa nije baš najbolje zvati seksom u slučaju robota, proces 'parenja' imitira prirodni proces u još jednoj stavci: povremeno se u program unose male mutacije "gena", svojstva kakva nisu imala niti "mama" niti "tata" robota. Rezultat je robot sličnih, ali ipak različitih svojstava od "roditelja". Na taj način mogu nastati roboti koji izuzetnu pažnju polažu na senzore topline, što se može pokazati iznimno korisnim ukoliko namirnica promjeni svoje kvalitete i uz miris pruža i toplinsku odrednicu.
Ovaj princip pokazao se dakle uspješnim ne samo u prirodi, nego i kod robota, gdje se već nakon pet generacija (petog miješanja posebno uspješnih inačica programskih rješenja) značajno poboljšala sposobnost potrage robota.
Vezani članci:
arti-201105280206006 arti-201107130586006 arti-201103090333006
