1. Zbunjujuće karakteristike materijala U siječnju su znanstvenici s MIT-ja došli do novog otkrića u karakteristikama materije. Igrali su se sa superohlađenim kompozitom urana, URu2Si2, te otkrili kako on krši ono što zovu dvostrukom vremensko-prostornom simetrijom. Naime, obična vremensko-prostorna simetrija kaže kako kretanje čestica izgleda jednako krećući se naprijed i nazad u vremenu, osim kod magneta, gdje se vrijeme mora dvaput 'okrenuti' zbog magnetskih polova. Za ovaj materijal pak treba četiri puta 'okrenuti' vrijeme kako bi se postigla spomenuta simetrija.
Znanstvenici s MIT-ja koji su otkrili ovaj fenomen još ne mogu objasniti što je to, kako to radi ili što to znači.
2. Svemir teži manje nego što smo mislili Kad su se 70-ih godina prošlog stoljeća najveći svjetski znanstvenici uhvatili ogromnog zadatka mjerenja ukupne mase svemira, koristeći sve dostupne im podatke i znanja, došli su do zaključka da bi se svemir trebao raspadati, jer nema dovoljno mase koja bi ga držala na okupu. Zato su fizičari došli na ideju kako u svemiru mora postojati materija koju mi ne možemo vidjeti. To je prozvano 'tamnom materijom' - no jedini problem je u tome što u proteklih 40 godina nitko nije potvrdio postoji li to ili ne. Tako problem s nedostatkom mase i raspadanjem svemira ostaje neodgovoren.
3. Placebo efekt Date li pacijentu lažnu tabletu i objasnite mu da će ga ona izliječiti, često će se njegovo zdravlje doista poboljšati kao i kod nekoga tko je uzimao pravi lijek. To se naziva placebo efektom: kad ništa popravi zdravlje pacijenta. No, eksperimenti su pokazali da je vrsta tog 'ničeg' važna: ako placebo tablete sadrže tvari koje blokiraju učinke morfija, efekt izostaje. Iako to dokazuje da je placebo efekt donekle biokemijski, a ne samo psihološki efekt, o samoj snazi tog efekta praktično ne znamo ništa.
Ako želimo razumjeti placebo efekt, trebamo otkriti kako misli utječu na biokemiju tijela - a to zasad nitko ne zna.
4. Ispod apsolutne ništice Nekoć su se znanstvenici slagali kako se ne mogu postići temperature ispod apsolutne ništice, odnosno ispod −273.15 stupnjeva Celzija. No, znanstvenici njemačkog instituta Max Planck uspjeli su ohladiti oblak plina ispod te temperature u vakuumu. Problem je, naravno, što sad ne znaju kako upotrijebiti tako ohlađene čestice.
5. Hladna fuzija Godine 1989. dvojica su znanstvenika, Fleischmann i Pons, objavila kako su uspjeli zabilježiti nuklearnu fuziju na sobnoj temperaturi. Otkriće je odmah proglašeno revolucionarnim, no nastao je problem: nitko nije uspio ponoviti njihov eksperiment.
Ipak, Fleischmann i Pons su potaknuli mnoge da se pobliže pozabave hladnom nuklearnom fuzijom. Ispalo je da je proces moguć, ali - teoretski. Naime, da bi se dva atoma spojila, potrebno je da se približe dovoljno da bi 'pobijedili' električnu odbojnost koja se stvara zbog elektrona koji kruže oko jezgre atoma. To se postiže uz suludo visoke temperature, ali kvantna fizika ističe da, budući da je to električno polje oko atoma probabilistično, postoji teoretska mogućnost spajanja jezgri atoma bez visokih temperatura. Tu leži problem - iako kvantna fizika kaže da bi trebalo biti moguće, nitko hladnu fuziju ne može pretočiti u stvarnost.
