“Nitko ne zna što je leopard radio na tim visinama...”, prepričava Ernest Hemingway u uvodnom odlomku pripovijetke “Snjegovi Kilimandžara” priču naroda Maasai o moćnoj mački iz savane koja je pronađena smrznuta na ledenjaku.
Te 1936. godine kad je priča prvi put objavljena mitski se leopard iz savane mogao popeti do snijega. Danas više to ne bi mogao. Mačke ne mogu dospjeti na visinu od 5000 metara.
Vanjske padine Kilimandžara, najvišeg samostojećeg planinskog masiva na svijetu (5100 metara visinske razlike od najbližeg mjesta Moshi), više ne krase bijeli jezici ledenjaka koji su na njima tisućljećima brazdali žljebove, a dolinu su hranili neophodnom vodom, prenosi Večernji list.
Danas su se vječni led i snijeg zadržali jedino u propalom krateru Kiba, najvišeg vulkanskog stošca masiva i na dijelu vršnog grebena gdje i i najviša točka planine Uhuru. Svi koji Kilimandžaro danas fotografiraju, a njih je 10.000 godišnje, žude da mu priđu nakon nekoliko olujnih dana.
Tada se na vršnom dijelu zabijeli kapa i savanski div se na nekoliko dana zabijeli kao nekad. Planinari koji se danas penju na krov Afrike gotovo do samoga vrha cipelom uopće ne moraju stati na snijeg!
Godine 2004. objavljeno je znanstveno djelo koje dokazuje da se led na Kilimandžaru stanjuje od 1890. godine, a Hemingway je gledao tek pola njegova snijega. Od tada do danas Kilimandžaro je izgubio još 85 posto leda.
Spomenutu studiju iz 2004. godine dopunjava druga, objavljena dvije godine poslije. U njoj se tvrdi da ubrzano topljenje ledenjaka na Kilimandžaru zapravo jest posljedica globalnoga zatopljivanja, ali je taj svjetski fenomen samo pokrenuo lokalnu golemu klimatsku promjenu.
A upravo je ona pravi razlog zašto se snjegovi Kilimandžara tope brže nego što globalno zatopljivanje “napreduje” – zrak u savani postaje sve suši! Sve nemilosrdnije sunčano zračenje naslage s vrha izravno iz leda pretvara u vodenu paru, poput proljetnog snijega u topao dan, piše Večernjak.
