Želja za baš određenom vrstom hrane dosta je česta. Jedno proučavanje izvršeno na preko 1.000 ljudi otkrilo je kako 97 posto žena i 68 posto muškaraca iskusilo tako nešto. Žudnja za određenim tipom hrane češće se događa u kasnijim dijelovima dana, a prosječno dva do četiri puta tjedno.
Dugo se mislilo kako je žudnja za određenim tipom hrane rezultat pokušaja organizma da ispravi manjak određenih elemenata u prehrani. Po toj teoriji, žudnja za sočnim odreskom mogla bi značiti da tijelu nedostaje željeza ili proteina, dok bi potreba za čokoladom mogla značiti da postoji manjak feniletilamina, kemikalije koja se povezuje s romantičnom ljubavi, a koja se u u čokoladi nalazi u dosta visokim količinama.
U određenim situacijama nedostatak određenih hranidbenih tvari povezan je s osjećajem želje da se pojede baš neka određena stvar. Tako je tzv. pika poremećaj želja za konzumacijom nejestivih stvari, poput leda, gline, ili sirovog škroba. Ovaj se poremećaj ponekad javlja kao rezultat nedostatka cinka u organizmu.
Nedostatci određenih vitamina u organizmu mogu nekad stvarno rezultirati željom za određenim tipom hrane. Teški nedostatak vitamina C dovodio je do skorbuta kod pomorskih istraživača koji nisu imali pristupa svježem voću i povrću tijekom dugih pomorskih putovanja.
Britanski kapelan koji je pisao o slučajevima mornara koji su patili od skorbuta zabilježio je kako su osjećali intenzivnu želju za voćem te kada bi ga napokon dobili za pojesti iskusili bi "emocije apsolutnog užitka".
Ali općenito uzevši, nema pravog dokaza koji bi povezao našu svakodnevnu žudnju za određenim tipom hrane s nedostatkom određenih prehrambenih tvari. Tako se pokazalo kako se tijekom dijeta za skidanje kila taj osjećaj smanjuje a ne, kako bi se očekivalo, povećava.
U jednom je istraživanju grupa pretilih ljudi stavljena na jako niskokaloričnu dijetu tijekom perioda od 12 tjedana. Dozvoljeno je bilo samo meso, riba i perad, sve ostale vrste hrane bile su zabranjene. Tijekom dijete, osjetno se smanjila njihova želja za hranom punom proteina i kompleksnih ugljikohidrata. Nije zabilježana želja za nekom od zabranjenih vrsta hrane.
Restrikcije određenih tipova hrane smanjuju pojavljivanje želje za njom umjesto da ju povećavaju.
Što onda uzrokuje takvu žudnju za određenim tipom hrane?
Vjeruje se kako je žudnja za određenom hranom rezultat mješavine društvenih, kulturalnih i psiholoških faktora. Tako je najžuđenija hrana u Sjevernoj Americi čokolada, ali to nije svuda slučaj. U Egiptu samo je 1% mladih Egipćana i 6% mladih Egipćanki izavilo kako ponekad osjećaju izrazitu želju za čokoladom. Japanke će vjerojatnije htjeti rižu i suši, što reflektira utjecaj tradicionalne kuhinje i kulture.
Važna je i priroda odnosa između specifične vrste hrane i osjećaja potrebe za istom. Npr. ako glad utažujemo najčešće jednim tipom hrane, može se pojaviti uvjetovani odgovor. Tako su u sklopu jednog istraživanja ispitanici morali jesti čokoladu smo kada su gladni. Nakon dva tjedna razvili su veću žudnju za čokoladom nego druga grupa sudionika koji su ju jeli samo kada su bili siti.
Teorija o žudnji za određenim tipom hrane koja uključuje biološke, psihološke i društvene aspekte sugerira da se radi o rezultatu usklađivanja konzumacije hrane s drugim uvijetima, poput emocionalnog stresa, posebno s obzirom da je dokazano kako se takva žudnja češće pojavljuje kada je povišen stupanj stresa.
U zadnje se vrijeme pojavljuju i dokazi kako kako crijevna mikroflora (bakterije u našim crijevima) utjeće na žudnju za određenim tipom hrane.
