Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

ČOVJEK POGUBNIJI OD ZRAČENJA

ČERNOBIL BUJA: Populacija vukova se usedmostručila, brojčano prosperiraju jeleni, divlje svinje…

Poprište najgore nuklearne katastrofe koja je zadesila čovječanstvo pretvorilo se u bogato stanište za divljač. Otkako su ljudi napustili Černobil i njegovu okolicu, ostavivši za sobom radioaktivnu pustoš, priroda je preuzela stvar u svoje ruke. Postupno, na površinu od 4 tisuće i 200 kilometara kvadratnih bjeloruske i ukrajinske pustoši, vratile su se životinje koje su u ostalim dijelovima Europe ugrožene, malobrojne i zaštićene vrste.

Vukovi su se namnožili do te mjere da su oformili snažne čopore i prosperiraju u kraju lišenom ljudske prisutnosti. Krda jelena, koji su također porasli u broju, dugoročni su izvor hrane za ove europske predatore, baš kao i divlje svinje kojima se niti ne zna broja.

“Kakvi god su negativni učinci radijacije, manje su utjecali na okoliš od prisutnosti čovjeka na tom području”, mišljenja je profesor Jim Smith, sa sveučilišta u Portsmouth u Velikoj Britaniji.

“Ne umanjujem štetnost radijacije, ali poruka je sasvim jasna. Svakodnevne stvari koje činimo, poput zauzimanja prostora, intenzivnog iskorištavanja šuma i intenzivna poljoprivreda, to su stvari koje najviše štete okolištu”, mišli znanstvenik.

Neposredno nakon eksplozije reaktora, Černobil je napustilo joko 116 tisuća ljudi, a okolicu je postupno napustilo još 220 tisuća ljudi.

“Zapanjujuća otkrića o populaciji divljači sa područja Černobila govore nam kako priroda uvijek pobjeđuje ako ju čovjek ostavi na miru”, kaže australski biolog Bill Laurance i dodaje kako je to očit dokaz koliko je važno osigurati područja u kojima nema prisustva čovjeka.

Bjeloruski znanstvenici objavili su rezultate monitoringa populacije divljači, koje su započeli još 2010. godine. Promatrali su tragove vukova, jelena i divljih svinja, kako bi dobili ukupnu sliku o gustoći naseljenosti područja.

Podatke su potom usporedili sa nacionalnim parkovima koji su površinom i šumsko-vodnim sastavom slični černobilskoj okolici i dobili iznenađujuće rezultate. Populacija divljači u Černobilu jednaka je ili premašuje populacije divljači u gotovo istovjetnim nacionalnim parkovima.

Ponovno su analizirani i podaci o brojnosti divljači koji su prikupljeni u razdoblju od 1987. do 1996. godine, u prvih 10 godina nakon katastrofe. Podaci su potom uspoređeni sa mjerenjima caesiuma, markera za radijaciju, koji danas iznosi 137. Analizom je utvrđeno kako razine radijacije nisu bitno utjecale na brojnost divljači.

Negativan učinak nuklearne katastrofe bio je kratkoročan. Stoka koja je pasla travu zagađenu iodinom ugibala je u prvoj godini nakon eksplozije, a u miševa je zabilježena nemogućnost produkcije mladih, jer su ženkice pobacivale plod.

“Do 1987. razina radijacije je pala, pa su nestali i njezini akutni učinci”, kaže Smith. Od katastrofe do danas doza radijacije koju životinje prime pala je na manje od jednog miligreja dnevno, što je desetina radijacije kojoj smo izloženi, primjerice, kada idemo na CT abdomena.

Na područje su se vratili i smeđi medvjed, kao i europski bizon, što je kamerom zabilježio Mike Wood, britanski biolog Fakulteta u Salfordu. Međutim, Wood smatra kako je za potpuni povratak i dugoročni opstanak krupne divljači još prerano, budući se takve životinje sporo razmnožavaju i teže razvijaju otpornost na radijaciju. Pa ipak, i on se slaže sa zaključcima svojih kolega:

“Poslijednja istraživanja potvrđuju ono što znanstvenici sumnjaju već jako dugo, a to je da je čovjekovo prisustvo u okolišu pogubnije za okoliš od radioaktivne katastrofe”.

 

Izvor: New Scientist

 

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr