Prije deset godina otkrio sam da me supruga (danas bivša, naravno) vara. Bezočno i javno, što se, dakako, i nije najpovoljnije odrazilo na naš odnos. Reagirao sam na to poput ranjene životinje: povlačenjem u svoju pećinu, garažu, kako bih ondje provodio vrijeme s jedinom vjernom stvari u svome životu, prekrasnom "djevojčicom" oblih bokova i okruglih očiju – crvenim britanskim sportskim automobilom MGA. (Vidite, upravo sam to učinio, personificirao sam svoj auto. Jadno, znam. Ali za to postoji znanstveno opravdanje o kojem ćemo malo kasnije.) Rođena je u Abingtonu, u Oxfordshireu, u siječnju 1960. godine. Do trenutka kad smo se sreli potkraj devedesetih već je imala podosta iza sebe. Netko joj je tijekom njezine burne prošlosti razbio desni kut prednjeg branika i, poput osobe koja je prošla facijalnu rekonstrukciju, njezine se crte lica više nikad nisu sasvim poklopile. Kad sam je kupio, bila je klimava, smrdljiva hrpa hrđe koju su dobrano nagrizli miševi i koja za sobom posvuda ostavlja trag ulja. Ali takva koju okružuje aureola nagrizene ljepote kakva može krasiti samo pale anđele. Složio sam je na hrpu, spasio je. Od prednjih do štop-svjetala, od glavnoga kočionog cilindra do bubanj-kočnica, presložio sam je i obukao u bordel-crvenu kožu, transplantirao joj "srce" izvučeno iz MGB-a. "Oštrija" bregasta osovina, polirana usisna grana, trkaće ispušne grane, jače kvačilo, sati i sati rada... Kad sam završio s njom, bila je točno onakva kakva sam želio da bude – moja Galatea. A onda se, usred moje bračne katastrofe, dogodilo nešto čudno. Kao da sam bio vođen instinktom za preživljavanje, otišao sam u garažu, skinuo prekrivač i bez nekoga vidljivog razloga počeo iznova rastavljati svoj savršeni MGA. Vijak po vijak, maticu po maticu... Trebala su mi četiri mjeseca da je sasvim rastavim i iznova sastavim, beskrajni sati psovki, lomljenja leđa i izvrtanja zglobova. Sjećam se posljednje noći tog "šarafanja" i "borbe" s mjedenim vijcima vjetrobrana (tako "blentavog" dizajna da sam se zapitao kako su Britanci ikada uspjeli ne samo pobijediti u nekom ratu nego i gotovo zavladati cijelim svijetom). Gotovo. Odmaknuo sam se kako bih pod svjetlom gole žarulje uživao u pogledu na svoj MGA, spreman poput napete puške, i odjednom shvatio da više ne patim zbog bračnog sloma. Auto me izliječio.
Muškarci i auti. Mi to kužimo, zar ne? Klati li vam se nešto između nogu, sigurno znate da muškarci vole aute, čak i kad niste u stanju artikulirati zašto. Uz aute se osjećamo cool. Oni izgledaju seksi i uz njih i mi (možda) izgledamo seksi. Oni su zabavni, glasni, moćni i opasni u vrijeme kad nam društvo ta muška veselja oduzima na tisuću suptilnih načina. Mladi ili stari, gay ili hetero, šminkeri ili hipiji, muškarci jednostavno vole aute. To je jedini stroj koji voli cijelo naše pleme. A mi se pitamo – zašto?
NAŠI NAS AUTI ČINE MUŠKARCIMA Jasno je da muškarci vole voziti. U stvari, najčešće i voze muškarci. Pogledate li aute turista zastale na odmorištima prema moru – gotovo je pravilo da su za upravljačem očevi. Jednako je i s parovima koji su krenuli u večernji izlazak – voze frajeri. Nedavno istraživanje Sveučilišta Minnesota otkrilo je dva razloga zbog kojih se muškarci toliko žele dokopati volana: prvi je osjećaj da kontroliranjem tehnologije branimo svoju muškost, a drugi osjećaj da sami kontroliramo vlastitu "sudbinu". Upitno je omogućavaju li nam auti doista kontrolu nad sudbinom, ali nam svakako daju kontrolu nad time kamo ćemo ići. Također je istina da je automobil muški prostor. BMW je, primjerice, jednom zgodom morao opozvati navigacijski uređaj zato što su se neki vlasnici žalili da im se obraća glasom žene koja prigovara. Proizvođači su neoprezno zanemarili stari muški inat – otpor prema ideji da im žene govore kako da voze. Zato sada često možete birati želite li da vam navigacija govori muškim ili ženskim glasom. Postati vozač velik je korak u muškom životu – njegova mehanička bar micva, moglo bi se reći. Vozačka je dozvola dio muškog identiteta. Britansko istraživanje iz 2003. pokazalo je da premda muškarci i žene jednako uživaju u blagodatima korištenja automobilom – osjećaj autonomije, sigurnosti i prestiža – samo muškarcima to podiže samopouzdanje. Ista je studija pokazala i da tip automobila koji voze pozitivno utječe samo na muškarce. Otuda valjda i opčinjenost sportskim automobilima. Pa ipak, kakva god to veza povezivala muškarce i automobile, kakva god simbioza, kakva god vibra, istina je da automobili više nisu isključivo muško područje. A bili su na početku ere automobila. I to s razlogom. Rani su automobili bili strojevi za upravljanje kojima je bila potrebna iznimna fizička snaga, a prometnice su bile mreža blatnih tragova zaprežnih kola. Mijenjanje gume zahtijevalo je udaranje nekoliko kilograma teškim maljem. Sama pomisao da žena vozi automobil prije stotinu je godina bila toliko skandalozna da je za volanom 30 "konja" snažnog Maxwella 22-godišnja studentica koledža Vassar Alice Huyler Ramsey punila naslovnice novina kamo god bi krenula. Zanimljivo, u rano je doba automobila svaki spol imao svoju vrstu prijevoza: muškarci su vozili automobile koje je pokretao benzin – snažne i opasne, a žene su vozile male električne aute, koji su sve do 1920. činili 38 posto prodaje. Suočeni s budućnošću kojom će dominirati električni automobili, ne gledamo li i sami u mobilnost lišenu muževnosti? Neke će nam stvari definitivno nedostajati. Vatra. Grmljavina. Krom i čelik. Muške stvari. Možete li zamisliti autoentuzijaste kako za 50 godina "šarafaju" po kakvom "klasičnom hibridu"? Da, ni ja također.
NAŠI NAS AUTI RAZUMIJU Budimo odmah načisto s jednom stvari – automobili su tonu i pol težak mač u rukama naših iskonskih nagona. Premda žene sudjeluju u više prometnih nesreća po prijeđenom kilometru, statistike pokazuju kako muškarci uzrokuju više žrtava, ponajviše zbog pretjerane brzine i nervoze, među ostalim faktorima. Između 2003. i 2007. godine u sedamdeset i pet posto nesreća s kobnim posljedicama u kojima su sudjelovali vozači stari između 20 i 40 godina za upravljačem su sjedili muškarci, pokazalo je istraživanje Zaklade za sigurnost u prometu američkog autokluba. Osim toga, vozači su se četiri puta češće nego vozačice ponašali agresivno za upravljačem automobila. Kako na cesti tako i na pisti, automobili su se pokazali savršenim sredstvom za iskazivanje naših drevnih gladijatorskih pobuda. "Naravno da vožnja nije dio naše evolucije", kaže dr. sc. David C. Geary, psiholog sa Sveučilišta Missouri. "Ali tendencija da dječaci i muškarci životu pristupaju agresivnije i preuzimajući više rizika – jest. Osobito kad je o natjecanju među muškarcima riječ." Naša je autokompetitivnost ostavila trag na svim geografskim širinama – daleko na jugu SAD-a koji obiluje mekom crvenom glinom izniknule su utrke po blatnim ovalima. Na "divljem" zapadu, na kojem tisuće hektara divljine presijecaju brojni prašni sporedni putovi, postala su popularna off-road natjecanja u stilu Baje. Vruć asfalt Kalifornije, pak, izrodio je ulične trke u stilu Brzih i žestokih (i inspirirao preko nekoliko loših filmova). Naravno, to jest djetinjasto. Želite li se pofajtati oko toga? Viperima u zoru? U tome je velika razlika između žena i muškaraca. Istina, i žene voze. Neke od njih i vrlo brzo. No, unatoč ponekim iznimkama koje potvrđuju pravilo – poput Danice Patrick i Shirley Muldowney – ne iskazuju agresiju putem strojeva na četiri kotača. A u tome i jest problem koji ne mogu riješiti ni najstrože prometne kazne na svijetu: dobar je osjećaj voziti brzo. To je prokleto zabavno. Auti su prva i najpopularnija videoigra industrijskog društva. Dobro, auti su kolektori testosterona. Toliko znamo, zar ne? Muškarci su skloni imati romantičan pogled na sve što utjelovljuje snagu, hrabrost i brzinu. No, što je onda razlog silne intimnosti između auta i muškaraca? Muškarci nisu samo vlasnici auta – oni s njima imaju odnos. Postoji cijelo stoljeće znanstvenih dokaza za to. Jedan od posljednjih dokaza – metaanaliza objavljena u srpnju 2009. u časopisu Psychology of Men & Masculinity – primjećuje da su kod muškaraca veći izgledi da će imati problema u prepoznavanju i verbaliziranju emocija. To se naziva aleksitimijom. Drugim riječima, mi muškarci sa psihološkog smo stanovišta emocionalno zakržljali glupani zavezana jezika. Ljepota je svih strojeva, a osobito automobila, u tome što ne zahtijevaju emocionalnu inteligenciju. Oni su racionalni i konačni. Oni su jasan sustav sazdan od čelika, vatre i električne struje. Automobili muškarcima dopuštaju da isključe njihovu često inferiornu desnu polovicu mozga koja im zna uzrokovati nevolje, dopuštaju im da utišaju svoju unutarnju Oprah. Bez obzira na to je li riječ o kakvom nadobudnom 20-godišnjem klincu koji uvaljuje divovski turbopunjač pod haubu svoga Mitsubishija ili kakvom "old-timeru" koji satima polira svoju vršnjakinju Opel Olimpiju, muškarci više cijene sam proces nego rezultate, sate korisnog mira u kojima postoje samo vijak, alat i posao koji treba obaviti. "Puno me puta žena potjera iz kuće", kaže Craig Larsen, hot rodder iz Dulutha u čijoj je radionici trenutačno Fordov model A iz 1929. godine. "Rad na hot rodu me usrećuje. To me smiruje, mogao bih to raditi satima." Osim toga, auti znaju slušati. U svom je fascinantnom istraživanju dr. sc. James Wetmore, asistent na Fakultetu ljudske evolucije i društvenih promjena Sveučilišta Arizone, ustvrdio kako je impuls za humanizacijom automobila, davanjem imena autima i razgovorom s njima, proizašao iz našeg pokušaja da upravljamo tehnologijom, da se naučimo nositi s njihovim tajnama. (Sjetite se samo što sve autu spominjete dok pokušavate odviti prezategnuti uljni filtar.) "Kada ljudi autima daju ljudska imena, to im olakšava interakciju s tim kompliciranim oblikom prijevoza", kaže Wetmore. Antropomorfizmom, vjeruje Wetmore, cukanje na gasu, brzine koje izbacuju i povremene slabosti paljenja od pomalo zastrašujućih i nerješivih tehničkih problema pretvaramo u čudne hirove koje možemo riješiti već i samom interakcijom s njima. Sljedeća teorija: aute se može popraviti. Svijet je pun nesavršenosti i nereda. Na puno su načina pripadnici naše vrste propale kreature kojima nema lijeka i koje će nas prije ili poslije razočarati. A mi smo muškarci skloni tražiti aktivnosti u kojima možemo uvesti red, potpunost, savršenstvo – skupljajući marke ili gradeći brodove u boci, primjerice. A automobil, damo li mu dovoljno paste za poliranje, ulja, kroma i boje, može biti uzdignut do razine Platonove države, učinjen besprijekornim... djevičanskim, ako već želite. Ako je sreća zbroj mnogih malih uspjeha, rad na automobilu jedinstven je pothvat koji će vam navući trajan osmijeh na usta. Muškarci su, osim toga, u svojoj srži teritorijalni. Ponešto govori i podatak da se u industriji dodatne opreme za automobile godišnje okrene vrtoglavih 32 milijarde dolara. Prodaje se sve i svašta – od poklopaca kotača i ručica mjenjača do presvlaka za sjedala i tepiha za prtljažnike. Milijuni dijelova i djelića koji služe za preuređivanje i prilagođavanje automobila ukusu vlasnika tržište su koje jamči da će muškarac ("uradi sam" autoentuzijasti gotovo su uvijek muškarci) moći stvoriti automobil koji je jedinstven, potpuno personaliziran, potpuno njegov. To nije hobi, to je borba za individualnost. Uzmite samo najbarokniju formu prerade auta – lowrider. Otiđite na njihovu konvenciju pa ćete se nagledati veličanstvenih primjera majstorstva – Chevy Impale iz 1962. s ljubičastim blokom motora i poput ogledala ulaštenim kromiranim filtrom zraka na kojem su gravure dostojne lovačkih pušaka; interijera Fordova pick-upa presvučena velurom i crvenim baršunom koji izgleda poput salona u Versaillesu; religioznih murala uzduž i poprijeko Mitsubishijeva Eclipsea koji ni na svodu katedrale ne bi djelovali kao strano tijelo. Teško je pritom to majstorstvo u uređivanju automobila ne doživjeti kao zahtjev za respektom, pokazivanje ponosa i izjavu vlasništva koja izvire iz mačizma latinokulture koja se za sve navedeno morala gadno boriti.
NAŠI AUTI PRIVLAČE ŽENE A tu je, naravno, i seks. Od trenutka kad je Karl Benz upalio čašicu benzina u grlu svog Motorwagena 1885., nismo sasvim sigurni u prirodu veze između automobila, muškosti i seksualnosti. Pod utjecajem Freuda, osjećamo neku vezu između očito faličkog Jaguara duga poklopca motora iz 1961. i muževnosti, ali nikada je nismo sasvim razjasnili. Odgojeni na Darwinu, pretpostavljamo da je sjaj kroma na Cadillacu Escaladeu analogan šarenilu pijetlova perja; kako je Ferrari što juri 320 kilometara na sat ekvivalent renesansnog nakurnjaka. Britansko osiguravajuće društvo specijalizirano za luksuzne aute Hiscox (da, tvrtke se doista tako zove) 2008. godine objavilo je rezultate istraživanja koji, čini se, potvrđuju sve ono što bismo željeli da je istina. U spomenutoj su studiji grupa od 20 muškaraca i grupa od 20 žena starih između 22 i 61 godine bile izložene 30 sekundi dugoj snimci urlajućih motora – Lamborghinija, Maseratija, Ferrarija i mlakog Volkswagen Pola, za usporedbu. Pokazalo se da su žene bile seksualno uzbuđene režanjem i urlikom motora sportskih automobila. "Pouzdano možemo ustvrditi kako je urlik motora luksuznog automobila doista izazvao drevni psihički odgovor", komentirao je tada rezultate autor studije David Moxon. To je istraživanje pokrenulo lavinu rasprava na internetu u kojima je gotovo svaki muški komentator rezultate uzimao kao konačan dokaz transcedentalne prirodne činjenice, poput gravitacije. Da je posrijedi efekt Američkih grafita. Napokon je postojao klinički dokaz da broj konjskih snaga odgovara broju ženskih gaćica na retrovizoru. Kada bi stvari barem bile tako jednostavne. Nema sumnje da postoji ekipa koja se osladi zato što je neku curku zanimalo kako izgleda unutrašnjost njihova dva metra visoka SUV-a i pouzdano znam da su cure u mojoj srednjoj školi bile spremne na sve samo da bi se provozale u Trans Amu. Cure vole zločeste dečke i, po logici, njihove opake aute. No griješimo ako mislimo da je tehnika sama po sebi to što ih uzbuđuje. Automobili su afrodizijak samo utoliko što sugeriraju novac, status i uspjeh. "Muškarce se kao partnere ocjenjuje po njihovu bogatstvu i moći, sposobnosti da pomažu u podizanju potomstva", kaže dr. sc. Satochi Kanazawa, profesor londonskog Fakulteta ekonomije i političkih znanosti te suautor knjige Why Beautiful People Have More Daughters. "Žene se, pak, ocjenjuje prema njihovoj mladosti i atraktivnosti. To se ne mijenja već stoljećima. Kad se povede riječ o tome da su auti magnet za žene, oni su to samo kao brza i pouzdana naznaka našega materijalnog bogatstva, našeg plemenskog statusa." Trebamo li doista ljude u bijelim kutama da nam to kažu? Vjerojatno ne. Nemate li pristojan auto, lako će vas se svrstati među neprikladne za izlaske i vezu. Tako je oduvijek. Mobilnost je izjednačena s društvenim statusom, jednako kao što je konj signalizirao plemenitaški status vitezova. Naravno, priroda slike koju odašilju naše moderne kočije može se promijeniti. Vozač Corvette nekad je bio američki kuler. No prije nekog je vremena postao karikatura u operi seksualnosti – sa zlatnim lancem, implantatima kose, prekvarcan i s glavoboljom izazvanom viagrom – lik kojeg više treba žaliti nego mu se diviti. Pogledajte malo koji su to automobili kod kojih je najveći postotak muških vlasnika – Dodge Viper, Lamborghini, Aston Martin, Ferrari... Nešto... hm, smrdi kod nekih vozača tih auta. Jedna je djevojka po imenu Katherine, koju sam na putu prema Toyoti Priusu njezina dečka sreo na parkiralištu hotela Roosevelt na Hollywood Boulevardu, to dobro sažela. "Vozači Ferrarija imaju mikropenise pa to pokušavaju kompenzirati autom", veselo mi je doviknula. (Možda je pritom bila i pripita.) "I svi nose ono sranje od majica Ed Hardy!" Ups! OK, možda i pokušavaju kompenzirati neke stvari. Ali to čine prokleto dobro.
NAŠI NAM AUTI DAJU PRILIKU ZA BIJEG Mantra je pop-psihologije da se muškarac mora neko vrijeme na miru duriti i gristi prste – da su muškarci različiti od njihovih polovica koje sve moraju podijeliti sa selom. Pa ipak, to je istina. Taj je djelić muške psihologije možda evolucijski produkt milenija osamljena lova i skupljanja. Kako god, potreba da katkad budemo sami duboko je u nama. Solo put automobilom jedna je od rijetkih aktivnosti koje muškarcu omogućuju da neko vrijeme bude sam a da ga se odmah ne proglasi luđakom. Pokušajte frendovima i obitelji reći da planirate sami otići na neku plažu na nekoliko dana ili ploviti sami. Prve će im reakcije vjerojatno biti nevjerica i briga. Jedan od najzanimljivijih aspekata propasti guvernera Južne Karoline Marka Sanforda bio je njegov alibi – da je sam planinario po gorju Appalachian. (A zapravo je bio u Argentini kod ljubavnice.) Sama ideja da bi se netko na planinarenje zaputio sam bila je dovoljna da ljudi posumnjaju u njegovo mentalno zdravlje. A što da je rekao da se samo otišao vozikati? Vožnja dugih tura u literaturi se, od Jacka Kerouaca do Stephena Kinga, pojavila kao oblik američkog zena, vježbe padanja pod snažnu hipnozu ceste, s pozornošću usmjerenom na trenutak dok krajobraz promiče u svojoj perifernoj punini. Provesti tjedan dana na cesti sam rijedak je i sjajan dar samom sebi. Gotovo da se mogu čuti kako mislim. Prvoga dana pretresam svađe s bivšim djevojkama i ženama. Drugoga dana komuniciram s duhom svog oca kojeg nema već 30 godina. Trećeg dana već mogu stvarati nove ideje. Počinjem razmišljati o tome kako da promijenim svijet. A loš dan proveden na cesti je... paaa, nijedan. Nema lošeg dana. Jednog sam lipnja otišao na svoje tradicionalno hodočašće na 24 sata Le Mansa, klasičnu utrku izdržljivosti koja se vozi u Francuskoj. Negdje oko ponoći kroz drveće sam na trenutak ugledao trkače kako ulaze u šikanu Hunaudieres, jedan od najmračnijih zavoja staze. Bolidi su zaurlali iz mraka i onda se materijalizirali u klupku buke, svjetala, zažarenih diskova kočnica... i vatre. Iz auspuha su im suknuli zlatnožuti plamenovi koji su obasjali okupljene gledatelje – gotovo odreda muškarce – koji su na brežuljku sjedili u stolicama na sklapanje s blesavo blaženim izrazom na licu. Poput piromana koji su upravo potpalili zgradu. Viđao sam taj izraz lica i u drugim prilikama. U noćnim utrkama ubrzanja dok vatra iz ispuha para nebo. Zurimo u spektakl – prokleto dobra stvar. A za taj fenomen čak nije potrebna ni drama plešućih plamenova. Sjećam se ekipe koja je satima stajala, zurila pod poklopac motora i gledala kako mašina radi. Možda su s vremena na vrijeme tek posegnuli rukom pod haubu i povukli gas-sajlu da motor zaurla. A možda i nisu. U konačnici, muški je doživljaj automobila, muško štovanje automobila, ipak oblikovala tehnologija – moćan motor s klipovima i unutarnjim sagorijevanjem. I tu je problem. Snaga i slava, vatra i grmljavina, neograničen doseg automobila na kakve smo se naviknuli, sve to ovisi o benzinu. Litra toga čuda teži 0,76 kilograma i sadrži razornu količinu energije – 35 MJ ili 9,7 KWh. Kad je o sirovoj snazi riječ, ništa se – nikakva nanolitijska-željezno-fosfatna superbaterija – tome ne može ni približiti. Tipičan auto pokretan benzinom s jednim rezervoarom može prevaliti 400 – 800 kilometara i zahtijeva samo nekoliko minuta za punjenje na nekoj od bezbroj benzinskih postaja diljem svijeta. Uzimamo to zdravo za gotovo, ali ugodnije od toga teško da može biti. Je li tisuću i više kilometara dug put za pražnjenje glave uopće moguć u električnom automobilu kojem za punjenje trebaju sati? Dok zamišljamo kako će svijet izgledati za pedeset godina, vrijedi se zapitati hoće li se muška ljubav za automobile tada činiti čudnom i pogrešnom ili čak zakonski kažnjivom. Naftom pokretani strojevi definitivno su izazvali podosta problema svijetu – od borbe za naftu do uništavanja klime. To je tehnologija osuđena na propast. Nije teško pomisliti kako će naša strast prema automobilima nestati zajedno s naftom. Dolaskom električnih automobila – pa i hibrida – nestat će grmljavina ispuha koja bruji u rebrima, neće više biti onoga prekrasnog trenutka kada se motor zavrti u svojoj kolijevci i od siline zanjiše cijeli auto. Sve će to zamijeniti blago zujanje i cviljenje elektromotora, uzbudljivo poput zvuka kuhinjskog miksera. Osim ako... Ponovno se podsjećam da su muškarci glavni kad je o autima riječ. Ne samo da ih vozimo nego ih i projektiramo i izrađujemo. Zaputite se na neki autoshow i vidjet ćete vrlo malo dokaza kako autoindustrija nudi jednaku priliku za posao muškarcima i ženama. Vjerojatno bih sada trebao reći da je taj nesklad u broju zaposlenih muškaraca i žena sramota, da bismo svi bolje živjeli da je uključeno više žena. Ali neću. Činjenica je – dok god muškarci proizvode automobile, strastvena će se ljubavna veza muškaraca i automobila nastaviti. Preživjet će recesiju, nesposobne managere, pa i našu potragu za prijevozom koji neće pokretati izgaranje. Već sada znamo da će električni auti biti brzi, a brzi znači i opasni, a opasno znači ispunjujuće i određujuće. Zapravo, električni auti budućnosti – krcati okretnim momentom – bit će brži i snažniji nego njihovi benzinski preci. Samo će biti tiši. Ali kladim se da ćemo mi muškarci pronaći način da riješimo i to. I ne zaboravimo da neki proizvođači poput Tesle i Fiskera već danas proizvode sasvim električne sportske superaute. Oni razumiju da nama muškarcima naši automobili – pa bili oni i "zeleni" automobili budućnosti – znače puno više od puke mobilnosti. Auti su naša pećina, naša toljaga, naša vatra, naše pleme.
