Dvije godine. Prošle su pune dvije godine od zore u kojoj su nas probudile sirene. Dvije godine od pogleda kroz prozor kijevskog hotela i lica prestrašenih ljudi koji s prtljagom napuštaju grad.
To jutro pamtim i po pogledu na mobitel i porukama Ukrajinaca koji su mi samo napisali: „Počelo je.“ Te dvije riječi značile su ono najgore. Počeo je rat. Rat kojeg su se mnogi pribojavali i spremali se na njega. Ali bilo je i onih koji su me prije mjesec dana u tom istom gradu uvjeravali da do njega neće doći. U Ukrajini sam sa snimateljem Ivanom Borojevićem bila i u siječnju 2022. – civili su tada odlazili na vojne vježbe.
Od medicinske sestre do IT stručnjaka svi su učili kako držati oružje u rukama. Dok su se civili spremali, dobro su znali da je ukrajinska vojska prilično ojačala posljednjih godina. Znali su i da im nedostaju protuzračni sustavi, protusnajperska oprema i protutenkovsko oružje. Dok su se na jednoj strani zemlji spremali na najgore, na drugoj su uvjeravali sebe i druge oko sebe da žive u skladu.
Prije nego se vratim na jutro kad je počeo rat, želim izdvojiti scenu s tromeđe, mjesta gdje graniče Rusija, Ukrajina i Bjelorusija. Mjesta gdje je podignut spomenik koji se naziva Tri sestre. Zove se Senkivka na ukrajinski ili Senkovka na ruski. Ondje sam razgovarala s ljudima koji su govorili da rata neće biti.
„Vidite da ovdje nema nikakve vojske, nikakvih tenkova“ – vikala mi je jedna starija gospođa rumenih obraza, s plavim šalom oko glave i sa zlatnim zubima. Bez osmijeha nas je dočekao muškarac na biciklu uz poruku: „Jučer Kinezi, dan prije Amerikanci i Talijani – koji ste sad vi, zašto dolazite u naše selo?“ Mjesec dana kasnije – baš kroz Senkivku su krenuli tenkovi prema Ukrajini.
Probudila sam snimatelja, spremili smo stvari i izišli na ulicu. Redovi su bili pred ljekarnama, na bankomatima, svi su bježali iz grada. Zvonio nam je mobitel. Vijest je brzo odjeknula. Pripremali smo se uključenja u naše izvanredne vijesti, javljali smo se za kolege iz zemlje i regije. WhatsAppom, Viberom – kako smo stigli. Najveći problem bio je signal. Loš i nikakav. Centrom grada prolazile su tri novinarske ekipe – nas šestero. Plan je bio da se zajedno prebacimo do granice s Poljskom.
Mislim da tu noć nitko nije spavao. Proveli smo je s Darijom Srnom, sportskim direktorom Šahtar Donjecka. Rekao mi je da mu je ovo treći rat i da neće prvi otići iz Kijeva. „Poznavajući sebe, uvijek sam bio prvi u liniji. Nema šanse da prvi napustim ovaj brod. Ovo je moja, naša druga država, dati ćemo sve od sebe da bude mir i da ne širimo paniku.” Tako je i bilo.
POGLEDAJTE VIDEO: Darijo Srna uživo za RTL iz Ukrajine: 'Ovo je treći rat u mojem životu, moramo biti jaki':
Stiglo je jutro. Prijevoz koji smo čekali nije dolazio. Samo su stizale informacije da Rusi stižu u glavni grad – Kijev. Baš kao i dan prije – sablasno prazne ulice i zračne uzbune. U hotelu smo dobili upozorenje da odemo u sklonište. I dalje smo radili, javljali se, izvještavali, prenosili sve ono što se oko nas događa. Tako su i naše obitelji znale da smo dobro.
Nakon sati i sati čekanja – stigao je naš prijevoz. U njemu su već bile kolege. Ukrcali smo stvari i krenuli iz grada. Izvlačenje iz samog centra trajalo je satima. Sve je bilo puno vojske, nepregledne kolone, barikade u svakoj ulici. U jednom trenutku su nas zaustavili i vojnici bez ijedne zastave na uniformi. Puškama su stali uz naš kombi i uzeli i razbili mobitel mom kolegi Ivanu jer je snimao. Na putu su nas zaustavljali puno puta, pregledavali putovnice, fotografije na mobitelima. Objasnili su da žele vidjeti imamo li među fotografijama strateških ciljeva i jesmo li doista novinari.
Put od inače 600-tinjak kilometara trajao je više od 40 sati. Na mnogim punktovima nam nisu dali dalje. Prigovarali su našem vozaču da je dezerter, te mu nisi dali da nas vozi dalje. Rekao je da mu je brat otišao na bojište i da će mu se pridružiti čim nas ostavi. Ostavljena su bila i djeca na jednom od punktova, jer očevi nisu mogli s njima, a majke su im bile u Poljskoj. Zamolili su nas da ih povedemo sa sobom i to smo učinili. Njihove oči i zabrinute poglede nećemo nikad zaboraviti. Vozač nas je ostavio kilometrima prije granice i put smo nastavili pješice.
Kad smo konačno ugledali granicu – nisu nas puštali preko. Bili smo tako blizu Poljskoj, a nismo mogli preko. Redali su se pozivi i pozivi i konačno smo uspjeli. Iza nas je ostala nepregledna kolona žena i djece koja su i dalje čekali. S druge strane nas je čekao prijevoz. U zoru smo stigli u novi hotel. Ostali smo u Poljskoj i nastavili izvještavati o velikom broju Ukrajinaca koji bježe od rata. Prizori kojima smo svjedočili ostat će duboko urezani ne dvije godine nakon, nego i godinama nakon što i ovaj rat završi.
