Zatvorenik i glavni policajac, Titov kum i partijski prognanik, čovjek koji je desetljećima šutio, a na čijem se sprovodu orilo - sve to bio je Aleksandar Leka Ranković, piše BBC.
U Drugom svjetskom ratu je bio jedan od prvoboraca, a i poslijeratna karijera mu je išla uzlaznom putanjom - bio je drugi čovjek države sve do 1966. i Brijunskog plenuma.
Tada je zbog optužbi da je prisluškivao Tita i da „skreće s puta" Partije smijenjen sa svih funkcija.
"Mit o tome da je Ranković srušen kao Srbin, mene podsjeća na ono što se u Hrvatskoj spominje da su ustaše u Bleiburgu ubijane jer su bili Hrvati, nisu - ubijani su jer su bili ustaše", navodi povjesničar Hrvoje Klasić.
"Također nije smijenjen jer je bio Srbin, rušili su ga između ostalih i Srbi, već je smijenjen što se nije uklapao u politiku", dodaje profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ranković je, kaže, prije svega, bio komunista i veliki Jugoslaven.
Protivnik nacionalizma
"Taj čovjek ne da nije bio srpski nacionalista, već je bio jedan od najvećih protivnika srpskog nacionalizma, kojem su četnici ubili brata i ženu, koji se poslije rata najpožrtvovnije borio i sudjelovao u hvatanju srpskih nacionalista", kaže Klasić.
Ranković je rukovodio akcijom uhićenja četničkog vojvode Draže Mihailovića, koji je osuđen na smrt zbog suradnje s okupatorom.
Kada je 17 godina poslije smjene, Ranković umro od infarkta, sahranjen je u Beogradu s državnim počastima, uz desetine tisuća ljudi i povike „Živio Leka", „Ustani, Leko", ali obitelji nije dozvoljeno da drže govor.
Moša Pijade i Josip Broz Tito
Klasić je o Rankovićevoj sahrani čitao i u dokumentima Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), političkog tijela koje je izvještavalo državni vrh o sigurnosnim izazovima poput nacionalizma, neprimjerenim parolama na stadionima ili drugim prijetnjama za državu, kojih je tada bilo u gotovo svim republikama.
Izražavali simpatije prema njemu
"U njihovim izvještajima od kolovoza 1983. navodi se procjena da se na sprovodu Aleksandra Rankovića okupilo preko 100.000 ljudi, `od kojih je nemali broj svojim ponašanjem jasno izražavao simpatije prema njemu koje su premašile okvire izražavanja uobičajenog pijeteta prema pokojniku i prerasle su u političku manifestaciju", citira Klasić.
Navodi se skandiranje Rankovićevog imena, aplauz prilikom spominjanja njegovih zasluga i negodovanje prilikom ukazivanja na njegove greške i razlaz s linijom SKJ.
"Brijunski plenum je jako važan događaj iz više razloga, jer je otvorio vrata privrednoj i društvenoj reformi, koja se nikad u cijelosti nije ostvarila", kaže Klasić.
"Time su započeli neki procesi koji su Jugoslaviju pozicionirali između Istoka i Zapada, uvedeni su neki zakoni tržišta, ali država i dalje bila važan igrač, dodaje.
Ideja je bila da se sprovede proces decentralizacije i ekonomski i politički, odnosno da država ne bude glavna i u procesu odlučivanja i u vlasništvu nad kapitalom. Neki su to zagovarali, neki su se tome protivili.
Tito je prelomio
"Ranković je percipiran kao ključna ličnost koja se protivila tome. Obračun s njim bio je obračun s pristalicama tog smjera razvoja. Tito je prelomio, iako nije bio najdosljedniji u liberalizaciji društva, i odlučio je da udari u glavu", kaže Klasić.
Kao najvažniji rezultat pada Rankovića je „kresanje krila" Udbi koja je u nekim dijelovima postala paralelna vlast, što je najvidljivije na Kosovu, ocjenjuje Klasić.
"Od 1945. do 1966 Ranković i OZNA i UDBA pod njegovom kontrolom vladaju Kosovom, na vrlo surov način, bez obzira na to što albansko stanovništvo čini većinu tamo. Odnos je pun nepovjerenja što pokazuje prikupljanje oružja 1956. do Albanaca, prisluškivanje njihovih intelektualaca, nastavnika, studije na albanskom su u Prištini otvorene tek 1969. godine", kaže Klasić, citirajući dokumente srpskog rukovodstva.
"U tom periodu 400.000 Albanaca napušta Kosovo", dodaje on.
Padom Rankovića došlo je do smjene generacija - na vlast u republikama došli su po prvi put neki od intelektualaca komunista, koji kredibilitet nisu gradili na Sutjesci i Neretvi, već po fakultetima, piše BBC.
Zašto je smijenjen?
Od 1963. do 1966. Ranković je na mjestu potpredsjednika države i tu će ga zateći optužbe da je prisluškivao Tita i Brijunski plenum gdje će biti razriješen svih funkcija.
Kako se može pročitati ovdje, njegovo političko djelovanje trajalo je do 1966. godine, kada su u Titovom uredu pronađeni aparati za prisluškivanje. Navodno je sam Tito otkrio uređaje za prisluškivanje u svojoj rezidenciji u Užičkoj br. 15 u Beogradu, i to u svom radnom kabinetu i u sobi svoje supruge. Tko je točno pronašao te uređaje, nikada nije otkriveno. Tito je odmah izvijestio politički i vojni vrh da ga prisluškuju i da je za to kriva Služba državne sigurnosti (UDBA) i njezin prvi čovjek Aleksandar Ranković. Ustanovljena je komisija koja će ispitati slučaj.
Tako je nastala "afera Ranković", ili "afera prisluškivanja." Predsjednik komisije Izvršnog komiteta CK SKJ Krste Crvenkovski je izvijestio da je zaista bilo prisluškivanja maršalovog kabineta. Tito je zakazao sjednicu Izvršnog komiteta koja je održana 16. lipnja 1966. godine. Na kraju sjednice zakazao je brijunski plenum gdje se razmrsila 'afera Ranković'. Plenum je imao zadatak raspravljati o ozvučivanju i prisluškivanju funkcionera, zloupotrebama i deformacijama UDB-e. Članovi CK doputovali su na Brijune 30. lipnja, a plenum se održao već sutradan.
Okrivljeni Aleksandar Ranković se pojavio na Brijunima. Pod velikim pritiskom mu je pozlilo, a liječnik je ustanovio blagi infarkt. Sjednica IV. brijunskog Plenuma počela je 1. srpnja 1966. godine u hotelu "Istra". Sjednicu je otvorio Tito, a nakon toga se pročitao službeni izvještaj Istražne komisije u slučaju Ranković. Ranković je govorio vrlo malo, djelovao je zbunjeno i nije se branio. Poslije duge rasprave, plenum je donio odluku da se odmah priđe reorganizaciji organa državne sigurnosti, kako bi se ona prilagodila nastalim promjenama u društvu i sistemu samoupravljanja, da se Svetislav Stefanović Ćeća, ministar unutrašnjih poslova SR Srbije, isključi iz CK SKJ i da se razriješi dužnosti člana Saveznog izvršnog vijeća, da se prihvati ostavka Aleksandra Rankovića na funkciju člana CK SKJ i Izvršnog komiteta CK i prihvati da podnese ostavku Saveznoj skupštini na funkciju potpredsjednika Republike, jer je njegova politička odgovornost za rad organa državne sigurnosti takva da na ovim funkcijama više ne može ostati.
Nakon toga, na sjednici CK SK Srbije 15. rujna 1966. godine, na prijedlog Spasenije Cane Babović plenum je predložio Centralnom komitetu SKJ da se Aleksandar Ranković isključi iz Saveza komunista. Ranković je početkom listopada 1966. godine isključen i iz Saveza komunista Jugoslavije.
Kada je Tito umro 1980. Ranković je bio na sprovodu i položio vijenac.
