Nedostajala je jedna iskra, jedan nesmotren potez interventnog policajca ili nervozna reakcija prosvjednika da situacija u samom centru Zagreba izmakne kontroli i pretvori se u potpuni kaos s tko zna kakvim posljedicama. To se, srećom, nije dogodilo. Vođe prosvjeda zadržale su pribranost i osigurale da bunt ostane u granicama onoga što su snage reda taj dan mogle tolerirati. Pitanje je, međutim, do kada će potrajati ova pokazna vježba strpljenja i međusobnog trpljenja.
Borba za Varšavsku nalazi se, naime, na prekretnici. Iz ove točke ona se ima jednake šanse ugasiti u onom trenutku kada aktivistima istekne dozvola za javni prosvjed (utorak u ponoć), ali i razviti se u širi bunt protiv samovolje i svih nepravdi koje su građani trpjeli godinama. Mala ulica u centru Zagreba može, naime, postati mikrolokacija na kojoj su se susreli gotovo svi simboli hrvatskih društvenih anomalija.
Tu je nezaobilazni tajkun Tomislav Horvatinčić, čiji je kapital do te mjere 'zamađijao' gradske oce da su odlučili saviti sve zakonske paragrafe na način da Tomin privatni interes bude u potpunosti zaštićen te da ništa ne stoji na putu daljnjoj izgradnji njegova carstva. On se o najnovijim događajima u Varšavskoj, premda se direktno tiču njegova džepa, iz kojeg svakog dana odgode radova nepovratno cure višeznamenkaste brojke u inozemnoj valuti, nije niti jednom riječju oglasio. Kao da ga se to uopće ne tiče. Iako je na prvi pogled čudno, ima rezona u njegovu ponašanju. Na njegovoj je strani politička moć za koju se pobrinuo puno prije.
Prvi saveznik mu je nekad svemoćni, sada bitno oslabljeni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Upravo je on utabao staze kojima se sada s teškom mehanizacijom, zaštitarima i interventnom policijom mukotrpno pokušava probiti Horvatinčić. Upravo je Bandić godinama ignorirao otpor koji su građani otvoreno iskazivali u javnim raspravama o projektu Cvjetni trg i 'delao' po svom. Njegovu retoriku omekšalo je otapanje političke svemoći kojom je drmao hrvatskom metropolom. Sada se pravda kako Zagreb nije njegov privatni grad i investicija, mada je upravo to bio obrazac njegova ponašanja.
Dok je još u veljači slao poruke kako protivnici izgradnje ulaza u garažu u Varšavskoj zapravo žive u srednjem vijeku, pa im on ne može pomoći, Bandić je sada prebacio lopticu na višu instancu, Ministarstvo graditeljstva, kojim suvereno vlada Marina Matulović-Dropulić, čije su tijesne veze s građevinskim lobijem u javnosti nebrojeno puta propitivane. Aktivisti Zelene akcije i sad su je prozvali za sukob interesa jer je, kao vlasnica pozamašnog broja dionica IGH (projektanta radova), po prirodi stvari zainteresirana za uspjeh projekta. A upravo je to Ministarstvo odbilo posljednje žalbe građana i tako omogućilo nastavak radova u Varšavskoj.
I Marina Matulović-Dropulić i Milan Bandić rado ističu kako je u slučaju odobravanja Horvatinčićevih radova i odbijanja žalbi građana poštivano slovo zakona do posljednjeg zareza, ali nevolja je u tome što zakonsko pokriće u Hrvatskoj nije bog zna kako čvrst argument. I privatizacijska pljačka odvijala se, naime, većinom u zakonskim okvirima, pa za nju gotovo nitko nije odgovarao, bez obzira na nemoralno bogaćenje mnogih.
Da bi simbolika bila zaokružena, tu je i činjenica da je dio medijskih moćnika i izdavača otvoreno stao uz Horvatinčića i Bandića, te pokušavaju diskreditirati aktiviste kao besposličare koji ometaju napredak i prirodni razvoj grada, a intelektualce koji ih podržavaju prozivaju za tobožnju nekompetentnost i neupućenost.
I tako, korak po korak, prosvjed po prosvjed, akciju po akciju, sukobljene strane u Varšavskoj došle su do točke s koje nema povratka na kompromisno rješenje. Jedna od zavađenih strana mora iz tog sukoba izići kao gubitnica. Za sada sve izgleda kao borba Davida i Golijata. Na strani nastavka radova su zakonski paragrafi ojačani krupnim kapitalom te političkim i medijskim moćnicima. Na strani prosvjednika tek ustrajnost, prkos i želja da svim tim moćnicima pokažu kako postoji granica, te da postoje ljudi koji će do kraja iskoristiti pravo na javno okupljanje i prosvjed.
Za ishod borbe i poraz prosvjednika presudna bi mogla postati činjenica izostanka artikulirane podrške bilo kojeg centra političke moći. Premda im to osigurava nepodijeljenu podršku onih koji preziru interesima premrežene političke i gospodarske krugove, za završni čin pobjede u bitki za Varšavsku i sve što ona simbolizira neće biti dostatan entuzijazam aktivista. Neće im puno pomoći ni podrška građana, osim ako ih se, kojim čudom, na idućem prosvjedu ne okupe deseci tisuća, odnosno dovoljno da potpuno blokiraju taj dio centra grada. Limena plava ograda koju su neki već počeli veličati u 'Varšavski zid' lako bi se, stoga, mogla pokazati samo još jednom ogradom oko čijeg se rušenja podiglo nešto više buke.
No, ne treba zaboraviti ni da su Berlinski zid građani podijeljene Njemačke, zajedno sa svim simbolima zla koji je on predstavljao, trpjeli desetljećima, a onda su jednog dana frustracija, bijes i tko zna što sve ne dosegnuli točku nakon koje nije bilo povratka.
Zid ili ograda, pitanje je sad?
