Više je razloga zašto volim Istru.
Prvi je najjednostavniji – zato što je lijepa! Na relativno malom prostoru, po brežuljcima i uz obalu, smjestili su se gradovi prepuni kulturnih znamenitosti, otočje Brijuni kao jedan od najsjajnijih jadranskih bisera, lijepe plaže i brojne uređene pješačke i biciklističke staze.
Istru volim i zbog njezinih ljudi. Vrijednih i kreativnih, ponosnih na svoje, ali otvorenih i srdačnih prema svima. Svatko dobronamjeran u Istru je dobrodošao. Oni koji žele pošteno raditi i oni koji se žele pošteno odmoriti. Pritom su država iz koje dolaze, vjera koju prakticiraju, nacija i rasa kojoj pripadaju, potpuno nebitne kategorije.
Upravo zbog tih i takvih ljudi Istra je najbogatija, najrazvijenija i najprosperitetnija hrvatska regija, i za mene nešto najbliže Hrvatskoj u kakvoj bih volio živjeti. Naravno da u Istri nije sve idealno. Idilu uglavnom kvare političari koji se po uspjesima sigurno razlikuju od većine ostalih hrvatskih kolega, ali čiji je "modus operandi" nažalost još uvijek često vrlo "hrvatski".
Odnos Istre prema prošlosti
Postoji i još jedan, meni osobno jako važan, razlog zašto volim i cijenim Istru. Radi se o ponašanju tamošnjeg stanovništva u prošlosti, ali i odnosu stanovnika Istre prema toj prošlosti danas. A to je i povod pisanju ove kolumne.
Naime, na današnji dan prije točno stotinu godina, odnosno 2. ožujka 1921., upravo u Istri dolazi do prve organizirane oružane antifašističke pobune u Europi. Rudari iz Labina odlučili su stati na kraj teroru lokalnih fašista tako što su uzeli oružje u ruke, zauzeli rudarska okna i osnovali radničku samoupravnu komunu koja će ostati poznata pod imenom Labinska republika. Povijesne istine radi evo odmah i malog ispravka. Postupci labinskih rudara ne predstavljaju prvi zabilježeni oblik oružanog otpora fašistima.
Mjesec dana ranije to su učinili seljaci iz obližnje Proštine predvođeni poznatim istarskim socijalistom i komunistom Antom Ciligom. Nažalost, ni seljaci ni rudari nisu uspjeli dugo pružati otpor brojčano i oružano nadmoćnim vojnim i redarstvenim snagama Kraljevine Italije. Kakav će biti odnos vlasti prema uhapšenim pobunjenicima dalo se naslutiti iz govora Benita Mussolinija održanog u Puli svega nekoliko mjeseci ranije: "U sukobu s rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku slatkiša, već batine".
Iako su fašisti Proštinsku bunu i Labinsku republiku ugušili surovom represijom stanovnici Istre u nadolazećem razdoblju neće odustati od antifašizma. Pokazat će to ne samo otporom talijanizaciji, marginalizaciji, ekonomskom osiromašivanju i političkom nasilju u vlastitom okruženju nego i otporom nadirućoj fašističkoj prijetnji u Europi. Najbolji primjer su dobrovoljci, njih više od dvjesto, koji se iz Istre odlaze boriti na republikanskoj strani u Španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.).
Od Drugog svjetskog do Domovinskog rata
Oni koji će preživjeti Španjolsku dat će uskoro veliki doprinos antifašističkoj i narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Jedan od takvih, danas zaboravljenih heroja, je i Jurica Kalc rodom iz Štinjana kraj Pule. Nakon što je nekoliko puta ranjen i zbog hrabrosti odlikovan medaljom Internacionalnih brigada, te proglašen počasnim građaninom Republike Španjolske, Kalc se 1941. vraća u Hrvatsku kako bi sudjelovao u podizanju ustanka.
Njegov prvi vojni zadatak bio je da svojim iskustvom i znanjem pomogne sisačkim komunistima koji 22. lipnja osnivaju Prvi partizanski odred. U borbi protiv fašizma, nacizma i ustaštva Jurica Kalc 1942. gubi i svoj mladi život negdje u slavonskoj ravnici daleko od rodne Istre. Antifašizam, otpor talijanizaciji i borbu za nacionalno oslobođenje istarsko stanovništvo dokazat će masovnim uključivanjem u narodni ustanak i organiziranjem brojnih partizanskih odreda. Sudjelovanje na pravoj strani u Drugom svjetskom ratu neće im donijeti samo pobjedu nad fašizmom nego i dugo priželjkivani kraj talijanske okupacije.
Kao što su znali razlučiti dobro od zla u prošlosti stanovnici Istre su tu osobinu zadržali i desetljećima kasnije. Početkom 1990-ih nisu ni trena dvojili nego su se u velikom broju uključili u obranu Hrvatske, ali im to nije bio povod da, za razliku od mnogih drugih, preko noći promijene svoj stav o prošlosti.
Bolje i naprednije društvo
Naprotiv, za razliku od ostalih hrvatskih krajeva u kojima su rušeni spomenici podignuti u spomen na žrtve fašizma i u čast antifašističkih heroja, za razliku od gradova širom Hrvatske u kojima su umjesto hrabrih antifašista svoje ulice dobili fašistički kolaboracionisti, i u kojima se obilježavanja važnih događaja iz antifašističke prošlosti doživljavaju subverzivnim aktivnostima, oni nisu zaboravili i izdali svoje pretke, obezvrijedili njihovu žrtvu i doveli u pitanje njihov uspjeh.
Kad razmišljam što je sve Istra postigla u stotinu godina od antifašističkih pobuna u Proštini i Labinu, i kakav primjer Istra već dulje vrijeme svakodnevno pruža ostatku Hrvatske, ne mogu se ne osvrnuti na onu formulaciju iz rujna 1943. o "priključenju" Istre Hrvatskoj. Naime, tada se Istru priključilo kako bi joj se pomoglo i kako bi ju se učinilo naprednijom i bogatijom. I u tome se uspjelo. Istra je danas doista bogatija i po brojnim parametrima naprednija od ostatka Hrvatske.
Nije li to možda signal da napokon razmislimo o zamjeni teza? I ovaj put Hrvatsku, kako bismo je učinili boljom i naprednijom, priključimo Istri.
