Oko Dječje bolnice Srebrnjak nikako se ne smiruju duhovi još od naprasne smjene dr. Bore Nogala s mjesta ravnatelja, i to nedugo nakon što je bolnica dobila projekt od 60 milijuna eura od strane EU, a skandali se i dalje nižu. Tako se javnost zabavljala, između ostalog, natječajima za ravnatelja na koji se prijavljivao i satiričar Prime Timea Domagoj Novak jer je uvidio da i on zadovoljava nisko postavljene kriterije, pa i doktor u mirovini Darko Richter koji je osobno za RTL.hr priznao da je za natječaj čula njegova supruga na radiju vozeći se u autu, pa ga je to ponukalo da dva-tri dana prije zatvaranja natječa preda svoju kandidaturu i da na njemu jednostavno "prođe".
Srebrnjak je "kriv" i za uhićenje Bandićeve vjerne uzdanice Ane Savljenić-Rukavina koja je u 81. godini života završila iza rešetaka pod sumnjom da je namještaja natječaj za čelnika Srebrnjaka. Kao da to nije dosta, u posljednjih nekoliko dana Srebrnjak trese nova nedaća jer su radnici građevinske tvrtke Kamgrad napustili gradilište kraj bolnice gdje treba niknuti Dječji centar za translacijsku medicinu za koji je Srebrnjak dobio spomenutih 60 milijuna eura. Tim povodom, razgovarali smo s dr. sc Borom Nogalo, koji je kao ravnatelj i pokrenuo cijeli projekt i oformio tim koji ga je iskreirao, a sada je zamjenik voditeljice cijelog projekta.
Projekt Translacijskog centra Dječje bolnice Srebrnjak opet se spominje u kontekstu propadanja. Zar nije počela njegova gradnja, što je zapelo?
Kamgrad je otkazao ugovor. E sad, je li to ucjena - ne znam. Projekt stoji, radnici građevinske tvrtke Kamgrad, koja je počela gradnju, napustili su gradilište. Nema ih tamo više. Iskopana je rupetina pored stare zgrade bolnice, bojim se što bi bilo u slučaju novog potresa. Ne dao Bog da neko dijete
upadne u rupetinu ili netko odrasli da se ozlijedi.
U čemu je problem?
Izvođač radova, tvrtka Kamgrad, potpisala je ugovor po principu ključa u ruke, a problem je nastao oko isplate novca te je tvrtka dala rok od 15 dana da se on uplati i čekalo se na mišljenje Ministarstva znanosti koje je, po meni, odugovlačilo. Novac je bio osiguran. Dan nakon zadanog roka, novac je uplaćen tvrtki, riječ je o iznosu od 5,5 milijuna kuna. Samo par sati nakon uplate novca, taj isti dan, tvrtka je raskinula ugovor, a radnici su se povukli s gradilišta. Iz Kamgrada su stalno pritiskali da se naprave izmjene projekta i da im se omoguće izvantroškovnički radovi. To je bio model na mnogim projektima na kojima bi prvotna cijena višestruko narasla, trebao je to postati valjda i Srebrnjak. Ali mi, koji vodimo projekt, ja i prof. dr. Mirjana Turkalj, odgovorili smo da se promjena cijene može dogoditi, ali da to treba biti po zakonu i dobro argumentirano. Ovdje postoji samo argument sile i ucjene. Traži se nova projektna priča i možda nova građevinska dozvola, te novi ugovor koji bi sigurno bio veći od postojećeg. No treba podsjetiti da je projekt pod monitoringom EU i OLAF-a te da mi nemamo mandat i ne možemo mijenjati nešto što je protuzakonito. Gradnja je potpuno pod ingerencijom Grada Zagreba jer je tadašnja v.d. gradonačelnica Grada Zagreba Jelena Pavičić Vukićević potpisnik ugovora gradnje i u gradu trebaju naći način kako da izvođač poštuje ono što je potpisano. Ako se cijena čelika i betona promijenila, mora se naći način kako će se pitanje troškova riješiti.
Ovdje je nastao problem financija, ali je apsurdno da je tvrtka isplaćena i da se nakon isplate ugovor raskinuo. Ako se želi nova priča, novi ugovor, to ne može uvjetovati izvođač radova, nego investitor.
Spomenuli ste cijene, ugovor je potpisan prije strahovitog poskupljenja građevinskog materijala. Skoro nitko nije mogao predvidjeti eksploziju cijene gradnje koja se dogodila od potpisivanja ugovora do danas. Leži li tu problem?
Projekt je takav kakav je, priča je dovršena, ugovor je potpisan po sistemu „Ključ u ruke“. Ako postoji argumentirani problemi i troškovi po pitanju betona, čelika, drugog materijala, to je problem za pregovaranje, ali opet s gradom. S obzirom na to da je projekt potpisala bivša v.d. gradonačelnica Jelena Pavičić Vukičević ispred Grada Zagreba, on se mora i dovršiti. Mi čak imamo i 16 milijuna kuna koji se mogu izdvojiti za dodatne troškove Kamgrada, ali oni to moraju dobro obrazložiti. Kamgrad je potpisao ugovor koji je dosta podfinanciran, vjerojatno su računali na izvantroškovničke radove i mislim da se njima sad definitivno ne isplati raditi na ovom projektu, ali ne smije se zbog toga dovoditi u pitanje sam projekt. To što je natječaj u startu bio loš, ili zato što je bila loša cijena projekta, loše kondicije, ne smije dovoditi u pitanje izgradnje Translacijskog centra. Sad moramo naći način kako da se on dovrši. Kamgrad, koliko znam, radi puno zgrada javne namjene u Zagrebu i u državi i s njima se mora pregovarati. Podsjetit ću, ugovor s njima potpisali su Jelena Pavičić Vukičević ispred Grada Zagreba i tadašnji ravnatelj Dječje bolnice Srebrnjak dr. Ivo Dumić Čule. Naravno da nije lako sadašnjem gradonačelniku Tomaševiću što mora riješiti nastali problem. Ali se ipak nadam da je ovo probni balon i da jedna ozbiljna građevinska tvrtka, ali i samo resorno Ministarstvo znanosti te Grad Zagreb, neće dozvoliti da ovako humani i avangardni projekt u znanosti, naročito u području pedijatrije, završi na ovako trivijalan način. To je veliki strateški projekt Grada Zagreba i Republike Hrvatske i važan na razini regije i EU, ne samo Zagreba i Hrvatske.
Kako onda izaći iz pat pozicije?
Treba nam doza ozbiljnosti i empatije za interese djece i znanosti. Ako se skupe glave na broju i ozbiljno porazgovara, to se može dobro posložiti tako da se stvar nastavi. Ali, bojim se da nema volje da se nastavi i da tu rade taštine. Puno moćnih ljudi ne želi da se projekt nastavi. No ako padne ovako veliki projekt u znanosti i ovako veliki projekt u pedijatriji, kako će Hrvatska povući novac iz EU fondova za druge projekte? Ne znam tko bi ozbiljan u EU nakon propadanja Srebrnjaka Hrvatskoj dao novac za neki drugi projekt. Ako nismo u stanju nakon 12 godina dovršiti projekt male bolnice s velikim potencijalom, što možemo?
U bolnici je sad neobična situacija da vi i prof. dr. Mirjana Turkalj vodite izgradnju projekta Translacijske medicine od 60 milijuna eura, a da bolnicu Srebrnjak vodi v.d. ravnateljica i uprava s kojom imate slabu komunikaciju? Kako sve to funkcionira?
Uprava bolnice i Upravno Vijeće bolnice ide šumom, mi drumom. Moja ekipa pripremila je svu dokumentaciju za opremu Translacijskog centra, jednom kad se dovrše građevinski radovi. Za oko 15-ak dana idu natječaji za ugradbenu skupu opremu za dijagnostiku i sterilizaciju (CT, magnet i druge stvari), ali Uprava nas u tome ne prati. Potpuno je nezainteresirana, ne sudjeluje u tom procesu, uopće nisu involvirani u ozbiljnost ove priče. I sada, umjesto ra raspisujemo natječaje za opremu u novom centru, mi imamo rupu kraj bolnice i pitamo se hoće li se graditi. Još je apsurdnije da projekt vodimo, prof. Turkalj prof. Plavec i ja, a svi imamo opomene pred otkaz koje je pokrenula bivša ravnateljica Ivana Đerek Dubravčić. Je li normalno da nam opomene pred otkaz još uvijek stoje, iako se promijenila vlast u gradu? Promijenilo se i jedno upravno vijeće bolnice, ali nama je sve ostalo isto. I dalje imamo besmislene tužbe, besmislene torture, opomene pred otkaz. Osam mjeseci nakon što je prekinuta moja protuzakonita suspenzija još uvijek nisam dobio razliku u plaći, što više, ne želi se ni sastanak na tu temu. Doslovno, mi smo persone non grate, a opet trebamo odraditi ozbiljne procedure za dovršetak gradnje i opremanja Translacijskog centra. To je nadrealno i definitivno nije normalno.
Otkako je Srebrnjak dobio novac iz EU, postala je poprište skandala pa i uhićenja te istraga Uskoka. No o Dječjoj bolnici malo se oglašavaju resorna ministarstva znanosti i zdravstva, Vlada ništa ne govori, iako se ugovor o projektu upravo u Vladi potpisao, a i sam Grad Zagreb šuti i nakon promjene vlasti. Ima li ovaj projekt ijednog saveznika?
Usporedio bih situaciju s Ukrajinom. Mi smo sa Srebrnjaka jednostavno premali da bi se borili protiv velikih, protiv akademika, Medicinskog fakulteta, privatnih poduzetnika koji žele moderne bolnice. Mi smo previše velika investicija i previše dobra lokacija - sjetite se Brestovca. Projekt nisu htjeli ni za vrijeme ministra Kujundžića ni ministra Nakića, htjeli su nas spajati s drugim bolnicama, preseliti kao autobus u blato, useliti jednim dijelom HZZO. Zadnji atak je bio na posljednjoj Skupštini Grada Zagreba kada su htjeli izdvojiti projekt Centra za translacijsku medicinu kao posebni pravni subjekt koji bi bio u vlasništvu Rebra, Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Ministarstva znanosti i obrazovanja i Dječje bolnice Srebrnjak koji bi bio manjinski vlasnik. Dakle, Srebrnjak se trebao raskomadati na Staru bolnicu, Brestovac i Translacijski centar pa onda neka se svi namire. Na intervenciju SDP-a, Možemo! i medija to je ipak spriječeno. Mi smo, očito, premali da bi se igrali znanosti i humanizma, a podsjetit ću da je u moje vrijeme bolnica imala nevjerojatan profesionalni i znanstveni razvoj. Bili smo bez listi čekanja jer mi znamo što to znači kad dijete i roditelj trebaju rješenje, a mi smo ga najčešće davali kroz dnevnu bolnicu, dnevnu otorinu i kirurgiju. Djeca su bila u stacionaru samo ako je nužan, ali opet uz prisustvo roditelja u apartmanima.
Danas su te liste čekanja preduge, nema jednodnevne dječje kirurgije, dnevna bolnica svedena je na minimum, dvije trećine nekadašnjih apartmana za roditelje više nema. Cjelokupna bolnica u prosjeku odradi samo 50 do 60 posto svog limita. Sve ide prema priči da Srebrnjak više nije održiv, da nismo sposobni živjeti u zdravstvenom sustavu i da nas treba netko veći preuzeti. Pa i dug bolnice stalno raste, imamo 15 do 20 posto više zaposlenih nego prije. Bolnica se želi gurnuti prema bankrotu, prikazati kao neodrživa. A nova uprava bolnice ne želi nikakav razgovor, čuti rješenja i nevjerojatno je da nisu sjeli sa mnom i mojim kolegama te pitali kako to da smo ranije poslovali bez gubitaka, a sad je dug po zadnjem izvješću oko 74 milijuna kuna. Paralelno je moj tim, uz Translacijski centar, iznjedrio je još pet projekata od 20 milijuna kuna - to je više projekata nego cijela zagrebačka pedijatrija zajedno.
Istovremeno o našoj bolnici sada raspravljaju i odlučuju ljudi koji nemaju ni jednog svog projekta ali oni izvještavaju gradonačelnika Tomaševića. U neubranom smo grožđu. Pa je tako do gradonačelnika došla dezinformacija da ćemo zaposliti 150 ljudi, da nećemo dobiti nove ugovore s HZZO, kako ćemo imati adekvatnu znanstvenu produkciju. Gradonačelnik zapravo, vrlo malo zna i žrtva je kvazieksperata.
Logično je da se on ne može svime baviti jer ima puno obaveza. Uvjeren sam da zbog krivih interpretacija, krivih ljudi, dolazi do nesuglasica vezanih uz gradnju. Dok budu s njim razgovarali ljudi koji nisu gradili, koji nemaju svoje projekte, koji ne poznaju komplicirane procedure EU projekata, kojih nema na našim koordinacijama, do tad nemamo šanse.
A saveznici, je li netko uz vas?
To su najjači saveznici na svijetu, zadovoljni pacijenti i njihovi roditelji, javnost, mediji. Dakle, obični ljudi koji znaju i prepoznaju naše napore i našu beskompromisnu borbu za običnog čovjeka i njegovo dijete. "Bogati se ionako za sebe pobrinu".
Dobro, nitko javno ne podupire projekt Srebrnjaka, ali nitko javno i ne osporava. U čemu je problem?
Sve je nekakva ilegala. Neka se javi netko tko će reći da nam projekt najmodernije dječje ustanove ne treba, da nam ne treba investicija od 440 milijun kuna, pa idemo u polemiku. Ali to nitko javno ne iznosi i nitko neće javno reći da projekt ne valja. Samo se ilegalno radi protiv projekta. Ništa javno i ništa transparentno. Pitam, zašto nam se 30 godina djeca šalju na liječenje vani, na operacije i klinička ispitivanja? Zbog nečijih interesa, a mi želimo sve to raditi i liječiti ovdje, na Srebrnjaku. Ministri i njihovi savjetnici, koji nisu uspjeli dobiti ovakav veliki projekt, potajno (ali ne i javno) govore kako smo mi mali, neodrživi, nekompetentni, i da je taj projekt je predodređen samo za Veliki centar. Po njima Hrvatska nikad ne bi igrala u finalu svjetskog prvenstva u nogometu, nego bi igrale vjerojatno Indija i Kina. Tako se odnose i prema Hrvatskoj pedijatriji. A mi na Srebrnjaku ipak smo prepoznati u EU, dobili smo 60 milijuna eura i metaforički - igramo znanstvenu ligu šampiona. Kvazi eliti to smeta i opstrukcije interesnih skupina stalne su. Podsjetit ću i na to da smo bili prva dječja bolnica Prijatelj djece, postali smo i klinika za pedijatriju, postali smo i prva međunarodno akreditirana bolnica u javnom sustavu, kao i hrvatski i EU centar izvrsnosti. A sadašnja uprava ni nakon tri godine još nas nije registrirala kao kliniku i nemamo svoje pročelnike i voditelje odjela na tom nivou, nemamo sistematizaciju. Naprosto nitko ne želi da budemo ozbiljna institucija. Također, u posljednje dvije ili tri godine imali smo pet izbora za ravnatelja, pa je tako ravnateljica mogla biti liječnica bez licence, ravnatelj je bio specijalizant koji je upravljao s 20 profesora znanosti i toga nema nigdje u svijetu, pa je tu bio i penzioner koga je izabrala njegova kuma itd. Recept je to "ako prođe-prođe".
U neformalnim razgovorima često se i od strane medicinske struke i od strane politike mogu čuti mišljenja da je projekt Srebrnjaka preambiciozan, da će to biti samo zgrada bez sadržaja jer nema tko voditi sve ono što se raspisalo u projektu. Je li to argument da se cijeli projekt ipak raspodjeli i na KBC Zagreb te Medicinski fakultet, kako bi se naprosto popunilo s više ljudi i više kapaciteta te da zajedno gradite priču?
Europa je rekla svoje, prošli smo ekspertize, ne hrvatskih, nego europskih eksperata, recenzenata iz pretpristupnih fondova kad smo dobili najvišu ocjenu, zatim eksperata pristupnih fondova, Svjetske banke, tu je i završna ocjena JASPERS-a, IQR-a. Dakle, cijeli niz eksperata i institucija koje su puno kompetentnije i odgovornije od naših kvazi eksperata. Procjene eksperata su bile na bazi minulog znanstvenog rada i suradnje s 40-ak centara u EU i svijetu, imamo 11 profesora, 20 doktora znanosti, mi nismo ništa slučajno dobili. Imamo uspješan put razvoja i to su eksperti EU prepoznali. Sada lažni autoriteti, koji nisu aplicirali i stvorili vlastite velike projekte, kažu da je projekt pretenciozan. Ma, hajde, pametniji ste od eksperata EU! Mi sa Srebrnjaka sad imamo Translacijski centar i novih pet projekata, neka oni pokažu pedijatriju s toliko projekata vrijednih novih 20 milijuna kuna. Eksperti EU nam vjeruju i znaju da mi to možemo. Pitam se, koliko možeš biti zločest i takve reference ponižavati. A mi ćemo i dalje surađivati sa svima i s Rebrom i Vinogradskom, Klaićevom, Medicinskim fakultetima, ali ne želimo neprijateljsko preuzimanje i novog gazdu. Nije ovo svemirski brod, mi ćemo se i dalje baviti djecom, alergijama, plućnim bolestima, to radimo cijeli život. Ali želimo postati referentno mjesto za bolesti srca i pluća, alergije i da se ne operiraju vani, nego tu kod nas. Imamo vrhunske stručnjake u svijetu s kojima smo u kontaktu i koji su spremni se vratiti u Hrvatsku doći raditi, ali to neće sigurno napraviti ako ne vjeruju menadžmentu bolnice, a znamo da su bolnicu vodili, liječnica bez licence ili specijalizant…
Mislite li da vam sadašnja gradska vlast zamjera što ste ipak bili ravnatelj bolnice, čak 23 godine, i to u periodu Milana Bandića pa možda i zato nemate izravnu komunikaciju? Koliko ste bili blisku s Milanom Bandićem, jeste li bili prijatelji?
Ponosan sam na 23 godine nevjerojatnog razvoja bolnice, ponosan sam na vrhunski tim stručnjaka koji je došao u Dječju bolnicu Srebrnjak tako da smo danas postali i klinika za pedijatriju, EU i Hrvatski centar izvrsnosti, prva međunarodno akreditirana bolnica, prva bolnica Prijatelj djeteta.
Od bolnice koja je bila u raspadu i u nekoliko navrata preuzimanju svakakvih institucija i likova, regrutirao sam respektabilan tim profesionalaca od 20 doktora znanosti, 11 profesora i docenata, izgradio suradnju sa sedam fakulteta, puno međunarodnih projekata kao i ovaj Translacijski centar, tu je puno znanstvene produkcije što je lako provjerljivo i usporedivo s bilo kime.
Možda spomenuti i britanskog akademika Adnana Čustovića koji surađuje s nama 20 godina, koji je i naš zaposlenik i koji treba biti garant daljnjih uspjeha i realizacije svih zahtjeva.
Napominjem da sam prvi put izabran za ravnatelja 1997. god, dakle prije Milana Bandića. Suradnja s Bandićem je bila toplo-hladno. Dok smo bili obična, po njemu beznačajna bolnica, nije se puno miješao, ali niti investirao u bolnicu. Tako da smo bili osuđeni na investicije iz EU fondova, sponzore, donatore. I to je lako provjerljivo. Onog momenta kad smo potpisali ugovor za EU projekt od 60 milijuna eura, kad smo dobili Brestovac (s oko 80 tisuća kvadrata) i kad nisam htio pristati na igre s Translacijskim centrom, projektom te Brestovcem, kad nisam pristao na dealove s novokomponovanim privatnim investitorima, došlo je do moje naprasne smjenen. Napominjem da sam smijenjen pod lažnim optužbama što je kasnije i sudski dokazano, a protiv aktera pokrenut kazneni postupak.
Dakle, moja i sudska pravda je pobijedila ali nepravda da me se vrati na mjesto ravnatelja, nije ispravljena. Ali, eto možda peti ili šesti izbor za ravnatelja vrati dite materi i da opet postanemo uspješna i održiva bolnica te nastavimo biti perjanica Hrvatske pedijatrijske struke i znanosti.
Dodat ću još i to, dobro se sjećam izjava i predizbornih skupova sadašnjeg gradonačelnika, skandirao se protiv Bandića i za Srebrnjak. Siguran sam da njegovi glasači imperativno očekuju da riješi problem Srebrnjaka i Translacijskog centra kao najmodernije institucije u ovom dijelu Europe. To zaslužuje i Grad Zagreb i Hrvatska, a posebno najranjivija skupina, a to su bolesna djeca.
