U ovaj članak neće imati povjerenja 86,1 posto hrvatskih građana, barem je tako potvrdilo istraživanje RTL Hrvatske koje je napravila agencija Promocija Plus o tome kakvo je povjerenje Hrvata u medije i kome najviše vjeruju.
Što smo još saznali iz našeg istraživanja? E pa svašta nešto, doduše ne dobro za nas... Istraživanje je je pokazalo da Hrvati najviše vjeruju onome što čuju na televiziji i radiju. Točnije televiziji vjeruje svaki četvrti ispitanik, odnosno njih 26,5 posto. Dok na primjer radio ima nešto veće povjerenje ispitanika: 28,1 posto. Ako gledamo pisane medije - dnevnim novinama se vjeruje manje od televizije ili radija. Povjerenje u njih ima oko 22 posto. Portali u vlasništvu dnevnih novina bilježe povjerenje od 17,3 posto u odnosu prema 13,9 posto za samostalne news portale.
Budući da portalima, uz društvene mreže, vjeruje najmanje građana, onda samo možemo zaključiti: piši kući, propalo je… Ili ipak možda ima još nade za nas? Upravo smo to pitali profesore novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i pokušali istražiti što je pošlo po krivu? Što smo toliko zgriješili? I kakva je situacija u ostatku svijeta? I ono najvažnije: što možemo napraviti?
Kao i kod rješavanja svakog problema krenimo prvo s analizom da vidimo koliko je trend nepovjerenja zaista problematičan.
Stanje u susjedstvu
Dakle, kad je već u Hrvatskoj povjerenje na najnižoj mogućoj razini, prvo što valja pogledati je kako stojimo u odnosu sa susjedima i preko čije je ograde bolje. Ukratko, bolje bi bilo da pustimo živicu da zaraste i da ne provjeravamo. Ali sada je gotovo pa što je tu je. Dakle, Hrvatska, kao i druge zemlje bivše Jugoslavije, dugo nije imala slobodne medije, niti smo mjerili povjerenje, dok je u dobrom dijelu demokratskih zemalja povjerenje u medije u slobodnom padu posljednjih desetljeća.
U Bosni i Hercegovini je razina povjerenja u razdoblju od 2009. do 2017. godine relativno stabilna i nešto iznad prosjeka. U Federaciji medijima vjeruje 57,3 posto ispitanika, dok je u Republici Srpskoj taj postotak manji i iznosi svega 41 posto.
U regiji je, prema podacima Eurobarometra, povjerenje između 40-50 posto, pri čemu svaka zemlja ima svoje specifičnosti. Srbi najviše vjeruju internetu, a najmanje tisku, dok u Crnoj Gori najviše vjeruju tiskanim medijima.
Eto mi Balkanci ništa nikome ne vjerujemo jer smo tako naučeni? Ali i u ostatku svijeta gdje su ipak civiliziranije civilizacije koje su slobodne i demokratizirane duže od nas tj. duže od 30 godina situacija isto nije bajna, štoviše još je i gora. Na primjer u SAD-u, koje smatraju sebe najslobodnijom državom, je između 1976. i 2016. povjerenje u masovne medije palo sa 72 posto na 32 posto. Amerika je poseban slučaj jer postoji velika razlika u povjerenju između republikanaca i demokrata. U istraživanju iz 2018., 9 od 10 republikanaca izjavilo je da ima nisko povjerenje u medije, dok je povjerenje bilo znatno veće među demokratima.
Ostatak svijeta
Prema izvješću Reuters Instituta za novinarstvo iz 2019., prosječno povjerenje u medije u 38 zemalja iznosi 49 posto. Ne radi se o povjerenju u sve medije, već o povjerenju u medije koje ispitanik prati. Dok na pitanje vjerujete li medijima općenito, u prosjeku je 42 posto ispitanika odgovorilo pozitivno.
No nisu svi izgubili povjerenje. Finci, koji tradicionalno vode ljestvicu po medijskoj pismenosti, prvi su i po povjerenju u medije, uz ostale Skandinavce. Francuzi, razbješnjeni lošim izvještavanjem o protuvladinim prosvjedima Žutih prsluka, pri dnu su, sa samo 24 posto povjerenja u medije.
U najnovijem istraživanju Eurobarometra, koje je objavljeno jučer, detaljno se razmatraju medijske navike građana EU, povjerenje u različite medijske izvore i stavovi prema dezinformacijama. S udjelom od 75 posto, televizija dominira kao primarni izvor vijesti, posebno za građane starije od 55 godina. Zatim slijede portali (43 posto), zatim radio (39 posto) te platforme društvenih medija i blogovi (26 posto). Tiskani mediji nalaze se na petom mjestu, svaki peti ispitanik (21 posto) navodi novine i časopise kao primarni izvor vijesti. S druge strane, mlađi ispitanici skloniji su koristiti društvene mreže i blogove za pristup vijestima (46 posto ispitanika u dobi od 15 do 24 godine u odnosu na 15 posto starijih od 55 godina).
Kada je povjerenje u pitanu građani vjeruju tradicionalnim medijima (televizija, radio, tisak), uključujući njihove internetske stranice više nego portalima i društvenim mrežama. Bilo da se radi o "izvornom kanalu" ili o njegovoj internetskoj inačici, 49 posto ispitanika očekuje da će im javne televizijske i radijske postaje dati istinite vijesti, nakon čega slijede tiskani mediji, koje bira 39 posto ispitanika. S druge strane, 27 posto ispitanika navodi privatne televizijske i radijske postaje kao pouzdani medijski izvor.
Poljska se ističe kao jedina zemlja u kojoj su privatne televizijske i radijske postaje najpouzdaniji izvor vijesti. U još radikalnijem odmaku od tradicionalnih izvora vijesti općenito, ispitanici u Mađarskoj navode da su "ljudi, grupe ili prijatelji koje prate na društvenim mrežama" njihov najpouzdaniji izvor vijesti.
Uloga povjerenja istaknuta je i kada su ispitanici trebali navesti što utječe na njihovu odluku o tome hoće li kliknuti na neki novinski članak na internetu. Iako je 54 posto motivirano time što je naslov relevantan za njihove interese, 37 posto ispitanika ističe važnost povjerenja u medij koji objavljuje članak. Dok više od četvrtine ispitanika (28 posto) smatra da su u posljednjih sedam dana vrlo često ili često bili izloženi dezinformacijama i lažnim vijestima.
Eto nije dobro nigdje, osim u Skandinaviji (naravno), barem nam je sada lakše jer nismo jedini u problemu. No, nakon analize treba vidjeti kako je uopće došlo do poljuljanja odnosa između medija i njezinih publika?
"U tradicionalnim medijima još uvijek postoje redakcije i kontrola podataka, tako da se ne objavljuje baš sve, zbrda-zdola, kao na društvenim mrežama. Istovremeno, tradicionalni mediji su za mlade previše spori i neatraktivni, pa ih prepuštaju roditeljima, djedovima i bakama, a oni se zabavljaju i informiraju na internetu. Eto, odatle proturječnost da se najpouzdaniji mediji sve manje prate", smatra profesor novinarstva dr. sc. Boris Beck.
Kao komentar najnovijih podataka o medijskim preferencijama građana, profesor koji se ponajviše bavi novim medijima, dr. sc. Domagoj Bebić, ističe individualizaciju publike za koji može biti problematičan kod grupiranja rezultata, no oni mogu potvrditi određene trendove.
"Primjerice samo jedna grupa koristi medije za tradicionalno informiranje, dok su drugoj publici tradicionalni mediji potpuno izmaknuli iz vida. Razlog ovome jest mobitel. Naime mobitel dominira apsolutno našom medijskom prehranom i svaki pojedinac ima određeni broj sati za informiranje, zabavu i slično. U tom vremenu korisnici imaju potpunu kontrolu nad medijskim sadržajem koji odabiru, i kao što nam znanost sugerira više manje svaki korisnik to radi na drukčiji način", objašnjava Bebić.
Medijske navike su koliko toliko potpuno jasne jer se stoljećima događa isto. Novi mediji guraju starije koji gube na popularnosti, a sukladno s tim mladi češće konzumiraju upravo nove medije dok stariji ostaju vjerni medijima na koje su naviknuli.
"Ljudi određene dobne skupine, ponajviše stariji, vjeruju radiju i televiziji dok mlađe skupine previše ne koriste te medije, odnosno koriste ih uz mobitel. Ta će dobna skupina postepeno nestajati, a mlađa skupina će se priklanjati drugom trendu, a to je izbjegavanje sadržaja koji negativno utječu na raspoloženje korisnika. U čemu radio i televizija prednjače", smatra Bebić.
A zašto ljudi nemaju povjerenja u medije složeno je pitanje koje ima svoje specifičnosti u različitim zemljama i vremenima. Amerikanci, koji su se time najviše bavili, kažu da su ključni razlozi: senzacionalizam, komercijalizacija, politizacija i polarizacija.
Povjerenje je padalo i prije interneta, kada su se 80-ih pojavili 24-satni informativni kanali koji su, da bi napunili svoj program, senzacionalizirali vijesti i polarizirali sadržaj i gledatelje.
Prema istraživanju Gallupa iz 2018., 66 posto Amerikanaca vidi senzacionalizam kao problem u medijskom izvještavanju. Ono što je, međutim, najviše srušilo razinu povjerenja u mainstream medije svakako je internet i sve posljedice koje je on donio. U borbi za pozornost s novim, digitalnim konkurentima, mediji su se još više ispolitizirali i polarizirali, što je polariziralo publiku. Tako je nastao "neprijateljski medijski efekt" prema kojem ljudi s izraženim pozitivnim stavovima o nečemu doživljavaju medijske izvještaje o tome, čak i potpuno objektivne, kao negativne ili pristrane.
Radi se zapravo o dilemi kokoš ili jaje - jesu li mediji polarizirali društvo ili je društvo konzumiralo medije koji podržavaju njihove stavove?
Zatim se pojavio internet i u prvim godinama vladao je naivni optimizma jer se vjerovalo da je nova era najbolje što se dogodilo medijima. Mislilo se da će svi provjeriti medijske laži, no dogodilo se suprotno. Ljudi su naravno uspjeli zlorabiti internet, a u novinarstvo je na velika vrata, više nego ikada prije nastupila era senzacionalizma koja vlada i danas.
"Senzacionalizam, komercijalizacija i politizacija su trendovi koji ugrožavaju samu bit novinarstva. Ljudima treba čista informacija i obrazovani novinari koji će publikama pomoći da shvate trenutak u kojem žive. Međutim, ako se informacija zapakirana nepotrebnom senzacijom ona ne samo da gubi smisao, nego dobiva posve novi. Katkada su pojave i događaji sasvim jednostavni i takvima ih treba prikazati, i – ako treba što dodati, onda su to samo činjenice. Želja novinara da ide nekoliko koraka dalje u vezi događaja, zato što se televizijski novinari moraju javljati svaki sat s nečim novim, dovodi do apsurda i potpune nevjerodostojnosti. To je zamorno za gledatelje i slušatelje", smatra profesorica dr.sc. Gordana Vilović koja se, između ostalog, predaje kolegij Novinarska etika.
Nositeljica smjera radijskog novinarstva na Fakultetu političkih znanosti profesorica dr. sc. Marina Mučalo pak kaže da je upravo glavni razlog zašto Hrvati najviše vjeruju radiju manjak senzacionalizma.
"Objašnjenje je u samoj prirodi radijskih govornih sadržaja koji moraju biti kratki i sažeti kako bi uopće doprli do slušatelja. Nema posrednika, nema filtera i nema naknadne obrade. Radio nije pogodan za senzacionalizam i žutilo jednostavno stoga što počiva na auditivnosti (nema vizualnu komponentu). Pokušajte zamisliti kako bi izgledao (zvučalo) pokušaj opisivanja nečije haljine, obuće, frizure, make upa ili vjenčanja?! Kako bi zvučao opis da je Netko viđen s Nekim - negdje?! U najmanju ruku smiješno", kazala je Mučalo i dodala da upravo radio smatra "medijem neiskorištenog povjerenja".
Najnoviji neprijatelj novinarstva: SARS-CoV-2 ili COVID-19 ili koronavirus
No uz spomenute grijehe novinarstva pojavio se novi neprijatelj u medijskom prostoru: koronavirus. I eto nalazimo se u 21. stoljeću, gdje umjesto novinarskog izvještavanje trošimo dragocjeno vrijeme objašnjavajući da cjepiva ne uzrokuju autizam, da je zemlja ravna ploha, da se spuštanje na Mjesec nije dogodilo i slično. Kad se konačno uvidjela destruktivna moć lažnih vijesti i poluistina, ponovno se pojavilo zanimanje za povjerenje u medije. No, u veljači 2020. brzo smo se vratili u začarani krug jer je uslijedila pandemija koronavirusa.
Na početku je bilo je za očekivati da će zdravstvena kriza imati pozitivan učinak i da će se ljudi okrenuti pouzdanim izvorima informacija. To se dijelom i dogodilo. UNESCO-vo izvješće pokazuje da se čitanost i gledanost nezavisnih medija gotovo udvostručila. Istraživanje Reutersa, provedeno u sedam zemalja, pokazalo je da tradicionalni masovni mediji uživaju povjerenje od oko 60 posto, dok je povjerenje u vijesti s društvenih mreža dvostruko manje.
Profesorica Vilović "povratak povjerenja" objašnjava činjenicom da su ljudi bili prisiljeni gledati i slušati informacije u tradicionalnim medijima.
"Mislim da su, u vrijeme korone, društvene mreže pokazale koliko su podložne teorijama zavjera, poluinformacijama i dezinformacijama pa su klasični elektronički mediji dobili svoje mjesto. To je bio zamah i povratak klasičnim elektroničkim medijima. Mediji bi to iskustvo trebali pozitivno iskoristiti", dodala je Vilović.
Kad bismo malo bolje pogledali, situacija je daleko gora, jer su se problemi s povjerenjem koje su mediji imali samo prenijeli na novonastalu situaciju. Edelmanova studija provedena u 10 zemalja 2020. godine pokazuje da samo 42 posto ispitanika vjeruje medijima u vezi s koronavirusom.
U Britaniji su novinari pri dnu ljestvice povjerenja u vezi s koronavirusom, a televiziji vjeruje samo 24 posto ispitanika, a tiskanim medijima 17 posto. U vrijeme najveće krize samo 16 posto Talijana smatralo je da mediji izvještavaju uravnoteženo i transparentno. Kao razlog navode politizaciju medijskog izvještavanja.
U Francuskoj se nepovjerenje pariške elite prelilo na medije i izvještavanje o koronavirusu, pa je sve što je išlo protiv mainstreama dobivalo pozornost, uključujući i pogrešne tvrdnje Didiera Raoulta, poznatog mikrobiologa iz Marseillea, da klorokin liječi koronavirus.
Bugarska, primjerice, sa 72 posto ispitanika prednjači među zemljama koje smatraju da je opasnost od koronavirusa precijenjena, a također rekordnih 53 posto ispitanika smatra da je riječ o biološkom oružju. Moguće je da je to povezano s činjenicom da Bugari najviše vjeruju internetu i društvenim mrežama u Europi, a tiskanim medijima gotovo najmanje u Europi.
Još jedna od problema koje je istraživanje potvrdilo je sama količina izvještajna o koronavirusu. Koju profesor Beck ovako objašnjava:
"Vidjelo se koliko su nam mediji važni, jer smo svi htjeli doznati kako se stvari kreću oko bolesti, ali vidjelo se i da previše vijesti nije dobro jer se zasitimo i jednostavno ih više ne možemo pratiti. Vidjelo se također da ljudi ne razlikuju podatke, informacije i znanje. Podatke tek mora netko strukturirati u informacije, a godine praćenja pouzdanih informacija stvaraju znanje. Ljudi međutim lakovjerno uzimaju nasumične podatke kao pouzdano znanje, i nastala je totalna zbrka. Ima previše podataka. Medijski djelatnici su nužni da ih proberu i predstave, ali ako im ne vjerujemo, onda sve gubi smisao".
I što ćemo sad? Koje je rješenje?
Sada kada smo vidjeli i koliko je loše, i zbog čega je loše i što smo zgriješili, treba još odgovoriti na pitanje: i što ćemo sad? Što medijske publike žele od novinara i kakve sadržaje bi htjeli konzimirati? "Pitanje od milijun kuna", kaže profesorica Mučalo. To zaista jest teško pitanje i na njega pokušavaju odgovoriti mnogobrojni medijski stručnjaci. Jedno od domaćih istraživanje provedeno u sklopu projekta JOURLAB je u velikom anketnom istraživanju provjerilo medijske navike, razloge izbjegavanja vijesti kod dijela publike te o zadovoljstvu medijskim sadržajima tijekom koronakrize i ponudilo odgovor na naša pitanja.
Publika od medija očekuje bolji i kvalitetniji sadržaj, žele da mediji opišu pozadinu priče te da teme prate kontinuirano. Sadržajem koji sada svakodnevno nalaze u medijima nisu zadovoljni, većim dijelom mu ne vjeruju te ga posljedično dio publike izbjegava. Štoviše, može se zaključiti da se negativan odnos prema politici i političkom sustavu preslikava na odnos publike prema medijima te građani koji ne vjeruju političarima ne vjeruju ni novinarima.
Dio je to rezultata percepcije javnosti o medijima i medijskom sadržaju koje je prošle predstavio istraživački tim s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu koji stoji iza projekta “Istraživački novinarski laboratorij: Vjerodostojnost medija kroz kulturu eksperimenta i inovacije u redakcijama“.
U sklopu projekta ispitani su razlozi izbjegavanja vijesti kod dijela publike. Treba istaknuti i da 60,4 posto ispitanika smatra kako bi svaki novinar i urednik morao imati licencu za obavljanje posla, a 72,5 posto ispitanika smatra da se novinari u svom radu moraju pridržavati etičkih kodeksa.
A koji su glavni razlozi zašto građane odbijaju vijesti? "Glavni razlog zašto građani nekada svjesno, a nekada nesvjesno izbjegavaju vijest, jest to što misle da su previše negativne te da potiču svađe i napetosti u društvu. To najviše od svih misle mladi između 18 i 30 godina. Također, građani zamjeraju medijima da se ne bave temama koje su njima osobno važne i zato su im nezanimljivije. To opet najviše misle mladi, a to govori da hrvatski mediji pri kreiranju sadržaja i informiranju ne uzimaju u obzir što je njihovoj najmlađoj publici važno i do čega im je stalo", istaknula je Petra Kovačević, jedna od suradnica na projektu, tijekom predstavljana studije prošle godine.
Kada bi se ponovno vratili na kratko na izvještavanje o koronakrizi, spomenuto istraživanje je potvrdilo i trendove koji su uočljivi i u svijetu.
Manje od jedan posto građana se izjasnilo da u potpunosti vjeruje informacijama o COVID-u koje pročitaju na internetskim portalima, a situacija je tek malo bolja kada je riječ o društvenim mrežama (1,7 posto), dnevnom tisku (1,5 posto) te komercijalnoj televiziji (3,3 posto) i javnoj televiziji (5,1 posto). Također, podaci pokazuju i kako su po pitanju medijskog izvještavanja u vrijeme krize građani pokazali podijeljenost. Dio njih tako smatra da su mediji pretjerivali u opisivanju ozbiljnosti krize te da su doprinijeli kreiranju konfuznosti u javnosti dok drugi dio smatra da su im mediji ipak pomogli u boljem razumijevanju krize te da su im pružili informacije o tome kako se ponašati.
Kontaktirali smo i jednu od suradnica na JOURLAB projektu, profesoricu televizijskog novinarstva dr. sc. Tenu Perišin koja je komentirala rezultate istraživanja.
"Ako pitate moje subjektivno mišljenje nisam sigurna da iz anketa uvijek dobivamo iskrene odgovore. Kada pitate građane koje sadržaje hoće gledati na televiziji, reći će da žele više dokumentaraca, putopisa i slično, a sigurno nitko neće reći da žele više Turskih sapunica. Ali kada je riječ o informativnom programu, danas mnoge medijske kuće eksperimentiraju s novim formatima, s inovativnim sadržajima. Mi na Fakultetu također imamo dva kolegija na kojem nastojimo da studenti proizvode multimedijske i video sadržaje o nekoj relevantnoj temi u formama koje su njima bliske. Rade data vizualizacije (podatkovno novinarstvo), infografike, explainer videe, a onda se i televizijska reportaža nastoji obogatiti što više animacijom i grafikom. Radili su TikTok video priloge, ali također i mini dokumentace, multimedijske članke. Jednu temu oblikovali su na više načina. Neki studenti koji rade u redakcijama pitali su me zašto oni u svojim redakcijama ne mogu tako raditi, ali to je pitanje za urednike", objašnjava profesorica Perišin.
Dakle, novinarstvo treba njegovati u cjelini, a upravo su novinari ključni da bi neko društvo išlo u željenom smjeru, ali onda nema mjesta ni za senzacionalizam, komercijalizam, politizaciju i polarizaciju.
Tržište je djelovalo na sve medije. "Zato države moraju imati jasnu medijsku politiku. EU stalno daje neke smjernice i preporuke. Nažalost, iako je hrvatska medijska politika startala već s prvim medijskim zakonima dalekih 90-ih godina, malo smo učinili. Bavimo se tehnološkim iskoracima i tekovinama digitalnog doba, a zanemarujemo bit odnosno sadržaj. Zaključno, imamo formu, ali ne okvire razvoja ukupnog hrvatskog medijskog krajolika. Šteta", komentirala je profesorica Mučalo.
Argumentirana kritičnost, približavanje istini, uz pretpostavku da novinari mogu slobodno pisati bez straha i imati solidna primanja za život, znači i život demokracije.
"Novinarstvo nije jednostavan posao i brzo troši novinare ako ponestane unutrašnjeg poriva da je vrijedno boriti se za pravednije društvo. Snaga posustaje ako nisu adekvatno plaćeni i ako ih onaj tko ima više novaca, tuži za svaki njih izrečeni sud", istaknula je profesorica Vilović.
Različite publike različito traže. Ali, svima bi nam trebalo biti važno da ne budemo prevareni i da imamo čiste informacije. Svako dociranje je kontraproduktivno i u konačnici ide na štetu samih medija. Ne treba podcjenjivati korisnike medija.
Ono što zapravo sva istraživanja koja smo analizirali pokazuju je da publika želi da ju se poštuje i to je ono ključno.
