Marcus Rogers: Razgovaramo ovdje o računalnom kriminalu i tome kako cyberkriminalci djeluju bez granica, dijelom zato što online ni ne možete znati gdje je netko, ali i namjerno, jer djelujući u više zemalja, na više kontinenata, teže ih je uhvatiti. Organi reda stoga moraju raditi na isti način, stvoriti međusobne veze, formalne i neformalne kako bi ih uhvatili.

To je jedinstven, globalni problem. Mora postojati suradnja među tradicionalne policije, pravosuđa, privatnog sektora koji može postati žrtvom ili koji može primijetiti što se događa i istraživačke znanstvene zajednice koja mora razviti alate da sagleda što se događa i pomogne u dijeljenju informacija. Tehnologija se tako brzo mijenja da nikad nećemo biti ispred kriminalaca, ali jaz između njih i nas moramo učiniti što manjim suradnjom, dijeljenjem informacija, obučavanjem.

Koliko su cyberkriminalci ispred predstavnika zakona? Koliko brzo organi reda idu za njima? Ljudi kad sjede za svojim kompjutorima misle da su anonimni, da ih se ne može pronaći i mislim da se zato lakše odlučuju tražiti dječju pornografiju nego što bi se usudili tražiti videokasete ili fotografijeMarcus Rogers: Ne dovoljno brzo (smijeh). Kriminalci su uvijek vrlo brzo usvajali nove tehnologije. Kad su se pojavili prvi telefoni, pojavile su se i prijevare putem telefona, kad su došli printeri u boji, ljudi su počeli kopirati novac pomoću njih. Organi reda reagiraju tek kad je zločin počinjen. Danas se tehnologija razvija tako brzo da je ubrzala i razvoj kriminalaca. Nekad bi za počinjenje kaznenog djela u Zagrebu i u Beču moralo fizički otputovati tamo ili imati fizičku osobu kao kontakt ili pomagača tamo. Toga više nema. Sad možete sjediti u svom podrumu u Washingtonu D.C. i napasti sedam različitih zemalja a da se ne maknete. A internet ne poznaje granice, suverenitet, jurisdikciju, dok ih pravni sustav i dalje poznaje. I tu nastaje problem jer je kazneno djelo moguće počiniti u deset zemalja istovremeno, pa se postavlja pitanje po čijom je to jurisdikcijom, kako dijeliti informacije, koordinirati istrage.

Erica O'Neil: Formalna suradnja među zemljama postoji već dugi niz godina, neki su sporazumi SAD-a o pravnoj suradnji stari koliko i naša država i još uvijek su način na koji dobivamo dokaze, ali to je vrlo dug proces koji uključuje State Department, formalnu komunikaciju, prijevode službenih zahtjeva vladama zemalja u pitanju, a zatim i formalni zahtjevi prema policiji tih zemalja. A problem kod cyberkiriminala jest ne samo da kriiminalci djeluju tako brzo već i dokazi, kad postoje, poput logova, obično ne ostaju pohranjeni jako dugo, pa bi nestali dok taj formalni proces završi, a može trajati godinama. Zato promičemo neformalnu suradnju istražitelja s drugim istražiteljima, tužitelja s tužiteljima, kako bismo ubrzali proces i sačuvali dokaze prije nego se dovrši formalni proces.

Postoji li neki plan da se to unaprijedi, radi li neko UN-ovo tijelo na novom sporazumu kojim bi se to ubrzalo? Erica O'Neil: Ne koliko znam, jer radi se o suverenitetima zemalja koje, razumljivo, imati kontrolu nad svojom državom. Moramo naći način da neformalno surađujemo, ujedno respektirajući suverenitete jedni drugih.

Predstavlja li veći problem suradnja među kriminalcima koja je pomoću interneta postala brža i jednostavnija u počinjenju klasičnih kaznenih djela ili veći problem predstavljaju kaznena djela koja nisu ranije niti postojala? Marcus Rogers: Zapravo, oboje.Tehnologija može pomoći u počinjenju klasičnih kaznenih djela kao što su prijevare, pronevjere, trgovina drogom, što nisu nova djela, ali ih je lakše počiniti uz pomoć tehnologije. No, postoje i kaznena djela koja nisu ranije postojala - malware ne postoji u kaznenim zakonima jer nije mogao postojati bez tehnologije. Krađa identiteta je postojala, ali način na koji s čini danas nije. Više nismo samo fizičke osobe, već brojka, informacija u bazi podataka koja onome tko je se dočepa, može omogućiti da "postanete vi". Botnets, spam, napadi na servere, to sve nije postojalo. Obje vrste kaznenih djela vbrzo rastu uz pomoć tehnologije, no one koje su bazirane na tehnologiji predstavljaju dodatni problem jer ne postoje u zakonima. Većina zakona ne spominje e-mail ili spam. Raditi novi zakon analogijom i reći provaljivanje u nečiji kompjutor je kao provaljivanje u nečiju kuću je pogrešno. Nije isto, nema fizičke prisutnosti. Kako definirati krađu? Ako ukradem datoteku s vašeg kompjutora, jesam li je doista ukrao, jer vam je nisam uzeo, samo sam je kopirao. Imamo problem sa stvaranjem novih zakona i otkrivanja što uopće ljudi rade - dokazi su neopipljivi, ne možemo ih uhvatiti jer postoje samo u cyberspaceu i to vrlo kratko. U nekim slučajevima ne znamo niti što bi dokazi uopće mogli biti.

Dječja pornografija na internetu i zlostavljanje djece također je u značajnom porastu.

Erica O'Neil: Internet omogućava brzo širenje takvih materijala. Slike zlostavljanog djeteta u nekoj zemlji mogu obići globus u roku od nekoliko sekundi. Drugo, ljudi kad sjede za svojim kompjutorima misle da su anonimni, da ih se ne može pronaći i mislim da se zato lakše odlučuju tražiti dječju pornografiju nego što bi se to usudili tražeti videokasete ili fotografije. Iz ta dva razloga imamo toliko puno slučajeva sada, zbog dostupnosti i anonimnosti. Ali možda je potražnja uvijek postojala a da to nismo znali, iako sumnjam. Međutim, iz istog razloga je tom materijalu lakše ući u trag. Iako mislite da ste anonimni za svojim kompjutorima na internetu, uvijek vas se može naći.

Ako na kompjutor samo stavite softver koji će ograničiti korištenje interneta i kažete im, ne, ne, to neće funkcionirati jer će zaobiči tu zaštitu za dvije sekunde. Djeca ne razumiju rizik. Za njih je svijet dobro mjesto i svi su ljudi dobri.Marcus Rogers: Nekad su pedofili morali se izložiti fizičkom riziku, morali su biti pred školom ili na igralištu, negdje gdje ih se moglo vidjeti i identificirati. Sad mogu vrebati za kompjutorom i čekati da netko dođe na chat, da netko postavi nešto na Facebook gdje se mogu pretvarati da su 14 ili 15godišnjaci. Teško je 50-godišnjem muškarcu pretvarati se da je 16-godišnja djevojčica dok sjedi pred nekom školom. Na internetu je to puno lakše i promijenio se način na koji odabiru žrtve. Rade pripreme (grooming), navode djecu da im se otvaraju, da sve više riskiraju dok na koncu ne dođe do kontakta. Ta priprema je postala suptilnija, a nažalost i puno učinkovitija. Internet je doveo i do industrijalizacije tržišta dječjom pornografijom, sada postoje poslovni subjekti koji produciraju takav materijal i više nije riječ o sličicama već o studijski proizvedenim materijalima. Ako možemo vjerovati statistikama, a to je upitno, jer znamo samo za one koje smo ulovili, riječ je o industriji vrijednoj milijune dolara. To je i način na koje se može uhvatiti mnoge od njih jer postoji dokaz, kreditna kartica kojom je nešto plaćeno.

Nije li ih onda lakše uhvatiti? Marcus Rogers: U nekim slučajevima jest, u nekima nije. Ne postoji tipičan konzument dječje pornografije. To može biti visokoobrazovana osoba, ali i nezaposleni radnik. Ali brzo uče. Koriste usluge online servisa za anonimno plaćanje, gdje novac postaje digitalan i teško mu je ući u trag. Nije došlo do plaćanja između konzumenta i kompanije koja mu je nešto prodala. Kao PayPal za dječju pornografiju. Mnoge takve kompanije su osnovane u zemljama s kojima nema sporazuma o suradnji i trag se izgubi.

A takva usluga nije ilegalna. Marcus Rogers: Iako najčešće znaju za što ih se koristi, kažu da ne znaju i da ne provjeravaju zbog toga što ne žele zadirati u privatnost klijenata. Primarno takve tvrtke su korisne jer unapređuju zaštitu privatnosti, ali ih zloupotrebljavaju naizgled legalne tvrtke koje su poput kluba u koji uđete, a ni ne vidite mala vrata u kutu koja vode u mračnu sobicu straga u koju možete ući ako znate kako i platite.

Prema nekim procjenama 75 do 90 posto seksualnih prijestupa se ne prijavi. Zlostavlja li se danas više djece ili samo vidimo više primjera. Erica O'Neil: Pitam se je li povećano tržište dovelo do većeg broja zlostavljanja. Marcus Rogers: To je dobro pitanje. Istraživanja nema, ali logika nalaže da ako ima više potražnje da će biti i više ponude. Ali publicitet koji se daje takvim slučajevima je veći i stigma koja prati žrtve, njihovo javno priznavanje da im se to dogodilo je postala manja. Više se o tome govori i piše, žrtve više izlaze u javnost, a to je dobro. A broj slučajeva se povećava brže od povećanja broja ljudi koji koriste internet. Ali čini se da je broj žrtava povećan. Internet je doveo i do mnogostruke viktimizacije. Nekad ste imali jednu osobu koja je napravila fotografiju i prodala je drugoj osobi i mogli ste te osobe uhititi. Žrtva je viktimizirana jednom. Danas jedna slika dođe u ruke milijun ljudi. Osoba je viktimizirana milijun puta i ta slika nikad neće nestati, po prirodi interneta. Osoba će prolaziti kroz to iskustvo žrtve cijeli život. A to je velika promjena, jer se nekad viktimizaciju moglo okončati. Velik izazov predstavljaju psihološki učinci na žrtvu te cjeloživotne viktimizacije.

Erica O'Neil: U nekim slučajevima žrtve su drogirane i čak niti ne znaju da su zlostavljane. U kojoj dobi reći 4-godišnjaku ili 10-godišnjaku da ne samo da su bili zlostavljani, već je to i snimljeno i da je posvuda po internetu. Tragedija da se to dogodilo i da je javno dostupno je zastrašujuća.

Marcus Rogers: Uz to, ljudi koji su u to uključeni postaju vrlo sigurnosno svjesni. Koriste enkripciju, firewalle. Brzo uče kako da izbjegnu da ih se ulovi. I to postaje izazov. koriste istu tehnologiju koju koriste kompanije i vlade da zaštite svoje mreže. Koriste je kao protunadzornu, protuforenzičku mjeru. Zato suradnja različitih agencija postaje ključna. Policija zna istraživati, znaju rješavati seksualne prijestupe i raditi s djecom koja su zlostavljana, znanstvenici znaju kako probiti firewall, kako naći tragove, razbiti enkripciju, pravni stručnjaci znaju kako dobiti informacije od službi iz drugih jurisdikcija.

Kakav biste savjet dali roditeljima i djeci kod korištenja interneta? Erica O'Neil: Kompjutor držite u dnevnoj sobi. To je broj jedan. Tako znate gdje su vam djeca kad su online. Ne dajte im kompjutore u njihove sobe, u podrume. Držite ih negdje gdje možete proći i vidjeti što rade i gdje oni znaju da možete proći i vidjeti.

Marcus Rogers: I drugo je edukacija i osvješćivanje. Djeca moraju biti svjesna. Ne želite usaditi djeci strah od tehnologije, tehnologija je divna, ona nije zla po sebi, samo postoje oni koji je koriste na loš način. Educirajte djecu da se ne može vjerovati svakome tko je online. Ne želi ti svatko biti prijatelj. Neki ljudi imaju zle misli i namjere. Želite da vam djeca imaju vjere u ljude, da budu dobri građani, da ne budu paranoična, ali istovremeno, moraju shvatiti da se svijet promijenio. Ne može se vjerovati svakome. Vaše susjedstvo je naraslo s vašeg fizičkog susjedstva, na cijeli svijet. Jednako kao što ne biste dozvolili svom osmogodišnjem djetetu da bude samo na ulici u opasnoj četvrti gdje se prodaje droga, dok vi nestanete na nekoliko sati, ne možete to učiniti ni s internetom. Zato stavite kompjutor u dnevnu sobu. Nije pitanje hoće li ih netko kontaktirati, već kada i moraju znati kome da to prijave, s kime da razgovaraju, Edukacija je zato užasno važna u ovoj bici.

Ja imam 17-godišnju kći i 15-godišnjeg sina i raspravljam o tome s njima, iskreno. I oni to cijene. Ako na kompjutor samo stavite softver koji će ograničiti korištenje interneta i kažete im, ne, ne, to neće funkcionirati jer će zaobiči tu zaštitu za dvije sekunde. Djeca ne razumiju rizik. Za njih je svijet dobro mjesto i svi su ljudi dobri i želimo da budu takvi, ali im moramo reći "moj je posao da te zaštitim".