Antonio Milanović, 33-godišnjak iz Zadra jedan je od rijetkih u Hrvatskoj koji ima stopostotni invaliditet i stalni posao. Izborio se za sebe i bori se za druge. Zbog njegove je upornosti Ministarstvo rada odustalo od oduzimanja invalidnine onima s plaćom većom od 4.000 kuna, a sada je pred njim nova misija.
Iako od rođenja boluje od cerebralne paralize, završio je dva
fakulteta i upisuje doktorat. U zadarskoj Gradskoj knjižnici radi
na pola radnog vremena i plaća mu je 3.000 kuna. Želi to
promijeniti.
"U teoriji stoji da imam pravo s obzirom na dijagnozu koja mi ne
da da radim osam sati da imam pravo na punu plaću do onog
koeficijenta koji zaslužujem, koji trebam zarađivati kao normalna
osoba, ali u praksi to još nije zaživjelo jer se ne zna ko će
drugu polovicu plaće isplaćivati", govori Antonio.
Među prvima je koji se glasno pobunio protiv ukidanja invalidnine
onima koji imaju više od 4.000 kuna plaće.
Njegova majka, Ozula Milanović govori kako
uvijek idu naprijed. "S tim ciljem da dokažemo pravdu, idemo
da se borimo za pravdu kroz nepravdu koju nanose dečkima ili
djeci s poteškoćama ili invalidnim osobama", govori.
Gradska knjižnica kao poslodavac sada nije u mogućnosti dobiti
subvenciju za Antonijevu plaću. Ravnateljica knjižnice,
Doroteja Kamber Kontić tvrdi: "Prema nama
dostupnim informacijama i svemu onome što smo provjeravali kako
bi riješili status kolege Milanovića, dakle to pravo da radi
nepuno radno vrijeme, a da prima puni plaću, ne može ostvariti
preko poslodavca".
Izmjene bi trebale biti vezane uz izmjenu Zakona o profesionalnoj
rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zakona o
radu i Zakona o mirovinskom osiguranju.
Zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom,
Mira Pekeč Knežević tvrdi: "Naš prijedlog je bio
da se možda ostatak od preostalog radnog vremena da se kompenzira
od strane nekih poticaja od strane države i to smo uspoređivali s
radom u skraćenom radnom vremenu roditelja koji brinu o djeci s
težim razvojnim smetnjama".
Invalidne osobe koje se žele obrazovati i zarađivati za svoje
potrebe, poručuje Antonio, zaslužuju potporu države.
