Dečki s Trešnjevke, skromni, pristojni i daleko od politike. Dragovoljci i branitelji, istinski heroji Domovinskog rata, braća Capek, Zdenko i Marijan su u rujnu 1991. krenuli u obranu Vukovara. Nakon što je vidio snimke razaranja, stariji brat Zdenko se s prijateljem odlučio prijaviti kao dragovoljac. Pridružio mu se i mlađi brat, tada 22-godišnji Marijan. Mislio je da je fizički jak i spreman na sve.
Njihov put k Vukovaru krenuo je sa Zagrebačkog Velesajma. Ušli su u autobus pun heroja, koji su krenuli u bitku pjevajući i s osmijehom na licu. No, već kod Ivankova, pjesma se stala, a u očima dragovoljaca pojavio se strah.
Vozač ih je ostavio na cesti, dok su u daljini odjekivali rafali. Dečki su krenuli prema Vukovaru kukuruznim putem, ne znajući da su posljednji koji će ući u već uništeni grad. Zdenko se prisjetio u razgovoru za HRT kako su se baš tog dana vodile velike borbe. Kuće oko njih su gorjele i prevladao je strah.
"Tu noć smo mi ušli u taj pakao Vukovara. Doslovce u pakao Vukovara. Danonoćna granatiranja, danonoćne borbe, danonoćni napadi sa zemlje i iz zraka", istaknuo je Zdenko.
Branitelji Vukovara i okolnih sela bili su slabi po naoružanju. No, bili su jaki u srcu te nisu željeli pokleknuti protiv puno jačeg neprijatelja, već su odlučili braniti svoju zemlju pod svaku cijenu.
Svaki dan je bio težak
Marijan se prisjetio da je svaki dan bio težak te dan nije bilo odmaranja ili opuštanja. Osim protiv agresora, borio se i sam sa sobom. Rambo, s kojim se poistovjećivao, odjednom je pokazao strah, a precijenio je i svoje tjelesne mogućnosti. Shvatio je da mora brzo sazrijeti.
Jedino je tako mogao preživjeti u danonoćnim bitkama za svaku kuću, za svaku ulicu. Tada su saznali da je poginuo hrabri zapovjednik Blago Zadro. U tom se trenutku obrana počela raspadati, a važno postalo - sačuvati živu glavu. Braća Capek su se zapitala što im je to trebalo. Mogli su mirno piti kavu na Trgu bana Jelačića. No te misli im je odagnala potreba da obrane Vukovar.
"Netko bude ranjen, netko pogine, nemaš vremena razmišljati o njemu. Sad moraš razmišljati o sebi. Sjetimo se svih tih dečki i danas, nakon trideset godina poslije, ali ti jednostavno ne stigneš. Ne stigneš o tome misliti. Tisuću puta sam sebe ulovio da ne mislim na brata, što će se njemu dogoditi, jer nemaš vremena. Ne stigneš misliti. Misliš o tome da ti moraš preživjeti, taj trenutak, tu sekundu. Postoje ulične borbe, vi ne razmišljate hoće li vam brat biti ranjen ili hoće li suborac biti ranjen. Vi razmišljate kako sačuvati svoju glavu", opisao je mlađi Capek.
'Vukovar nije prodan'
Početkom studenog, iako razdvojeni, shvatili su da nešto nije bilo u redu. Iako su dobivali oprečne informacije, saznali su da su zapovjednici Vukovara otišli u proboj. Hrabri branitelji iz svih dijelova Hrvatske ostali su u gradu i nastavili se boriti. Marijan je ostao na zadnjoj crti obrane. Nije znao da su se ostali povukli, ali je shvatio da se približava kraj. Neće moći obraniti Vukovar.
Zdenko je poručio da se ni u tim trenucima nije osjećao napušteno. Dodao je da je bilo iluzorno očekivati da netko dođe u pomoć. Marijan je dodao da usprkos svemu, Vukovar nije prodan.
"Morate znati da je to '91. godina, stvaranje Republike Hrvatske. Hrvatska nema vojsku, Hrvatska se brani s 35 do 40 tisuća ljudi. To ćete danas teško čuti, zato što mi Hrvati o sebi imamo jako veliko mišljenje i da smo mi veliki branitelji i ratnici. No moramo biti svjesni da kada se napala hrvatska država, da je svega 35-40 tisuća dragovoljaca Domovinskog rata izašlo van i reklo - e, nećete", poručio je.
Ljudi su se tada, prisjetio se Zdenko, počeli okupljati u obućari, jer su svi željeli biti na jednom mjestu. Civili su osjećali kakvu-takvu sigurnost uz svoje branitelje. No, stigli su tenkovi JNA, a četnici su prijetili da će ubiti civile ako se branitelji ne predaju. Da ne bi bilo još krvi, hrvatski heroji položili su oružje i tako je 18. studenog 1991. pao Vukovar.
Život u logorima
Za braću Capek i mnoge druge tada kreće pravi pakao. Odvedeni su u logor Stajićevo, gdje su rezervisti JNA mučili njih, ali i Srbe koji su ostali braniti svoje domove i nisu podržavali tadašnju politiku Slobodana Miloševića. Batine, krv i ispitivanja bili su svakodnevica. Ljudi su netragom nestajali.
"Ubili su jednog našeg branitelja, tukli su ga pendrekom, nisu ga tukli, lupali su ga u glavu, ne onom dužom stranom, već onom kraćom. Doslovce su se iživljavali dok čovjeku nije pukla lubanja. Bilo je krvi. Meni je to bilo na negdje pola metra. Srce mi je skoro stalo", prisjetio se Zdenko Capek.
Ubrzo nakon toga, braća su premještena u logor u Srijemskoj Mitrovici. Uvjeti su tamo bili bolji, ali su ispitivanja bila puno brutalnija. Ipak, u jednom je trenutku došao Crveni križ i popisao sve zarobljenike, koji su zbog toga osjećali olakšanje. Nisu više bili samo brojevi, već su vratili nazad svoje ime i prezime.
Kad su počele razmjene zarobljenika, braće Capek nije bilo na popisu. No, nisu gubili nadu, pogotovo 15. siječnja 1992. kad je i formalno priznata Republika Hrvatska. Usprkos batinama, ponos i hrabrost su bili jači. Znali su da su pobijedili.
Braća Capek su razmijenjena tek 22. svibnja 1992. Zdenko je za "sretan put" dobio još nekoliko udaraca, no to ga nije slomilo. Ispred Kemijske škole u Zagrebu dočekala ih je obitelj. No, slomilo ih je to što su vidjeli majke, supruge i djecu koje su čekale one koji se nikad nisu vratili.
'Niti jedna sekunda žaljenja'
Sjećanje na dane ponosa i slave obojica gaje u braniteljskim udrugama. Marijan je autor Festivala domoljubnog filma "Gordan Lederer", a Zdenko je aktivan u Udruzi zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara. Ni danas, usprkos svemu, ne žale ni za jednom sekundom pakla Vukovara.
"Niti jedna sekunda žaljenja. Znači, isti moment, ista situacija, niti djelić sekunde razmišljanja da ne bi to ponovio. Imam trideset godina više, vjerojatno bih bio pametniji i vjerojatno ne bih ulazio kao Rambo", istaknuo je mlađi Capek.
Zdenko i Marijan preživjeli su bitku za Vukovar. Mnogi njihovi prijatelji i suborci nisu. Zato se nadaju da ih nitko nikada neće zaboraviti. Zdenko je poručio svim ljudima da ostanu ljudi u dobru i zlu, a Marijan je poslao posebnu poruku braniteljima: Ne dižite ruku na sebe!
