U RTL Danas gostovale su docentica Vlatka Boričević Maršanić, dječja psihijatrica i ravnateljica Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Osijeku te dr. Branka Rešetar, predstojnica Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Osijeku koja je doktorirala upravo na ovoj temi.
Doktorice Boričević, kolika je ovo trauma za dijete?
Ovo je esktremna trauma za dijete. Svaka promjena obiteljske stabilnosti, a kamoli ovakva drastična promjena gdje nije bilo kontinuiteta odnosa s roditeljima bi značilo značajnu promjenu za dijete i početak novog života s roditeljem s kojim nema kontinuitet.
Pola-pola skrbništvo je trenutačno aktualna tema u Hrvtaskoj. Je li to dobro za dijete?
Kada pedijatra pitate što je za dijete važnije za zdrav razvoj hrana ili voda, što bi vam pedijatar rekao? Djetetu je potrebno i jedno i drugo. Kada pitate dječjeg psihijatra što djetetu treba za emocionalan i zdrav razvoj jedan ili drugi roditelj? Ukoliko postoji mogućnost sasvim sigurno za dobrobit djeteta i radi ostvarivanja njegov punog potencijala je dobro da ima i jednog i drugog roditelja. Treba staviti u središte interes djeteta, a u jednu od roditeljskih dužnosti spada i roditeljske kompetencije i suradnja s drugim roditeljem kako bi u središtu bilo dijete i njegov interes.
Treba li majka u ovakvim slučajevima imati
prednost?
Kad bi sveli na fizičku razinu, sasvim sigurno da su za zdrav
razvoj potreba oba roditelja. Ukoliko za to postoje mogućnosti
to djetetu treba i omogućiti.
Druga gošća:
Gospođo Rešetar, pravno gledajući - ovdje postoji pravomoćna presuda hrvatskog i talijanskog suda; pravno gledajući - majka je otela djete. Koliko takve okolnosti otežavaju ovu situaciju?
Dakle, nije samo Hrvatska ta koja ima ovakvih problema u ovom konkretnom slučaju vezano uz dijete čiji otac je Talijan i koje je živjelo u Italiji prije otmice djeteta, već je niz takvih slučajeva između različiti država. Neću komentirati ovaj konkretan slučaj, već ću reći dva slučaja pred Europskim sudom za ljudska prava koji su recentni. Jedan je bio vrlo sličan, ako ne i jednak, između Francuske i Amerike. Majka koja se udala u Americi otela je dijete i odvela ga u Francusku, a otac je tražio hitan povratak djeteta temeljem Haške konvencije. Dijete je nakon nekih godinu ili dvije ovršeno i vraćeno prisilno u Ameriku. Javnost se digla na noge, četiri policjaca su bila i koloplet stručnjaka koji su dijete iz vrtića prisilno oduzeli i tu je bila javnost, novinari, obitelj i vratilo ga je prisilno natrag u Ameriku.
Drugi slučaj je švicarski slučaj gdje je protok vremena bio pet godina. Europski sud za ljudska prava je odlučio da treba hitni povratak djeteta da ako je dijete nezakonito odvedeno. Ako je zakonito odvedeo dijete pa je država propustila u hitnom vremenu vratiti dijete, imamo jednu potpuno novu situaciju. Četiri godine djetetovog života u jednoj državi gdje se stabiliziralo više nije stvar haške konvencije i hitnog povratak djeteta.
Što znači u ovom konkretnom slučaju jer je to taj primjer?
U konkretnom slučaju znači da stvari treba preispitati ponovno, odnosno preispitati najbolji interes djeteta. U konkretnom slučaju nezakonito ponašanje je s vremenom, rekli bismo, konvalidiralo ili se osnažilo. Želim naglasiti jednu stvar - dijete ima pravu i na majku i na oca. Otac ima pravo vidjeti dijete, sudjelovati u njegovom odgoju. To je jedan vrlo složen primjer koji bi izašao iz domene Haške konvencije po mom mišljenju, i treba naći druge instrumente da dijete ima pravo i na talijansku kulturu i na susrete i druženje s ocem.
Što je s pravom djeteta u slučajevima u kojima to dijete ne želi susret ili život s jednim od roditelja?
Na tome treba raditi. Drugi roditelj, odnosno onaj s kojim dijete živi mora surađivati, mora poticati dijete da uči jezik, da vidi drugog roditelja. To je teret i odgovornost je na roditelju koji živi s djetetom da pomogne djetetu da se to sve stabilizira. Na kraju krajeva dijete ne bi smjelo ostati bez oca i druge polovice koja mu je potrebna za njegov razvoj. U ovakvim slučajevima je nužno uspostaviti obiteljsku medijaciju, da je nužna suradnja jedne i druge strane, da je nužna suradnja nacionalnih tijela kako bi ova priča mogla dobiti sretan završetak ako je to ikako moguće.
