Osamnaestogodišnji Yazdan Fayyaz u Hrvatsku je s majkom i dvjema sestrama došao 17. svibnja 2019. Učenik je jedne zagrebačke medicinske škole i želja mu je raditi kao medicinski tehničar, a potom studirati medicini i kao liječnik pomagati na nekom hrvatskom otoku. Međutim, ova Yazanova želja za sad je nemoguća.
Uvjet za zapošljavanje u hrvatskom zdravstvenom sustavu je državljanstvo, koje Yazdan kao azilant nema. Ispričao nam je više o svom životu u Hrvatskoj i želji za poslom koju pokušava ostvariti putem peticije.
'Nisam se osjećao strancem'
''Nije nama prvi izbor bio Hrvatska jer nismo znali ništa o njoj. Nakon što je moja majka postala ozlijeđena na granici s BiH, tražili smo pomoć od hrvatske policije i nakon što smo saznali za sustav međunarodne zaštite u RH, izrazili smo namjeru za međunarodnu zaštitu'', priča nam Yazdan.
Prve prijatelje našao je u Baptističkoj crkvi Zagreb-Malešnica. Kaže kako su bili odlični prema njemu i pomagali mu oko škole i učenja hrvatskog.
''Jako sam se dobro snašao uopće se nisam osjećao strancem'', svjedoči Yazdan.
''U Hrvatskoj mi se sve sviđa. Od društvenih odnosa do prijateljskih odlazaka na kavu. Jedino me jako muči papirologija i upravni postupci i nepoštivanje upravnih rokova'', dodaje 18-godišnji mladić.
Upravne poslova mora obavljati za čitavu svoju obitelj jer je jedini dobar govornik hrvatskog jezika. Tvrdi kako je nepoštovanje roka upravnih poslova te nedostatak nadzora nad njima mi je najveći problem u RH.
U početku mu je, priznaje, bilo teško učiti hrvatski s obzirom da nema baš organiziranih tečajeva hrvatskog jezika za osobe poput njega. Ali uz pomoć humanitarnih organizacija i volontera, Yazdan je napredovao.
''Ali nije to bilo sve, ja sam dosta potrudio i bio sam jako zainteresiran za učenje hrvatskog jezika, naime od prvog dana otkad sam došao u RH sam počeo učiti hrvatski jezik. A evo vidite i rezultat!'', rekao je Yazdan ponosno.
Dopada mu se hrvatski sustav obrazovanja i kaže, u tom pogledu nije osjetio nikakvu diskriminaciju. Ne osjeća se nimalo drugačiji od svojih kolega iz razreda. U Hrvatskoj se osjeća sretno i sigurno, a posebna anegdota bila mu je kad se predstavljao svojoj prijateljici.
''Ja sam rekao da sam iz Irana, čak sam ju učio kao se izgovara moje ime. Rekao sam joj kažeš 'Ja znam' kad izgovaraš moje ime, samo trebaš mrvicu promijeniti slova pa reći 'Yaz'dan'. Ona mi je odgovorila 'Ja ne znam', pa je to moje ime u šali'', kazao je Yazdan.
Inspiriran djelatnikom Hitne
Njegova ljubav prema medicini rodila se čim je prešao na hrvatski teritorij. Njegovoj majci je pozlilo, došla je hitna medicinska služba i medicinski tehničar joj je spasio život.
''Bio sam oduševljen njegovim postupkom. Mi smo tada bili ilegalni migranti. Tada sam odlučio da ću se baviti medicinom'', rekao nam je Yazdan.
Sada se školuje za medicinskog tehničara.
''Najviše volim kada nešto praktički obavim. Mjerenje tlaka mi je najdraži do sada. Mislim da će mi biti manje drago vađenje krvi, kada budem to učio'', priznaje Yazdan.
Kad je shvatio kako se neće moći zaposliti osjećao se grozno. Čak je bio i depresivan jer se školuje jednako kao i svi hrvatski srednjoškolci.
''Jednako učim čak i više. Imam veću angažmanu oko učenja hrvatskog jezika. Aktivno se bavim hrvatski jezikom i svaki dan učim nešto novo. Čak više govorim hrvatski nego bio koji drugi jezik. Znam hrvatski jezik više od svog materinjeg jezika. Osim hrvatskog jezika govorim perzijski, arapski i engleski'', istaknuo je 18-godišnjak.
Usprkos teškoći u kojoj se našao, Yazdan naglašava kako želi ostati u Hrvatskoj i odužiti se. On Hrvatsku smatra svojom domovinom.
''Koja bi zemlja druga bila moja domovina nego ona koja mi pružila slobodu, mir, sigurnost, obrazovanje, moja Hrvatska'', naglašava Yazdan.
Plan mu je završiti srednju školu, potom studirati medicinu u Splitu. Za vrijeme studija volontirao bi u KBC-u Split. Nakon toga volio bi osnovati polikliniku uz pomoć europskih fondova. Nikad se više neće vratiti u Iran, inzistira srednjoškolac.
No, dodaje kako sada treba suradnju MUP-a. Planira pomagati i raditi na hrvatskim otocima, na kojima stanovnicima nedostaje medicinskog osoblja. Pokrenuo je peticiju u kojoj skuplja potporu kako bi ostvario stjecanje hrvatskog državljanstva.
''Ja ću ostati u Hrvatskoj i borit ću se za hrvatsko državljanstvo kako bih mogao uložiti svoj doprinos u hrvatski zdravstveni sustav, također dati ću sve od sebe da uspijem'', poručuje Yazdan.
Težak upis na fakultet
Yazdan i njegova obitelj trenutno u Hrvatskoj imaju azil. Centar za mirovne studije smo upitali koja je razlika u pravima između azilanata i hrvatskih državljana. Prema hrvatskom Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita mogu ostvarivati niz prava pod istim uvjetima kao i hrvatski državljani.
''Nažalost, svjedočimo kako je praksa u ostvarivanju prava
problematična i nedovoljno uređena tj. definirana. Tako na
primjer izbjeglice imaju pravo na visokoškolsko obrazovanje kao i
hrvatski državljani, ali pri upisima na fakultete nema specifične
kategorije za upis osoba s međunarodnom zaštitom. Izbjeglice se
stoga upisuje ili kao sve ostale strance – što znači plaćanje
visokih školarina, ili kao hrvatske državljane – što znači da
izbjeglice onda moraju dodatno polagati ispite državne mature. To
je uistinu demotivirajuće, stoga je nužno uvesti kategoriju osobe
s odobrenom međunarodnom zaštitom u sustav upisa na fakultete te
tako izbjeglicama i u praksi omogućiti upis na studij'',
pojašnjava nam Lucija Mulalić iz Centra za
mirovne studije.
Mulalić upozorava kako su mnoga prava koja su dana izbjeglicama
ostala mrtvo slovo na papiru. Također tvrdi kako je azilantima
otežano školovanje u Hrvatskoj.
''Djeca tražitelji azila imaju pravo biti uključeni u osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, no, iako se posljednjih godina djecu u zakonskom roku upisuje u osnovne škole, u praksi vidimo manjak pripremljenosti škola, brojnosti asistenta u nastavi i nedovoljno dobro organiziranu pripremnu nastavu. Pripremna nastava često nije dovoljna i isto tako često se odvija paralelno s redovnom nastavom - što znači da učenici moraju pohađati nastavu bez da razumiju što se predaje i događa'', upozorava Mulalić.
''Nažalost, svjedočimo kako je praksa u ostvarivanju prava
problematična i nedovoljno uređena tj. definirana. Tako na
primjer izbjeglice imaju pravo na visokoškolsko obrazovanje kao i
hrvatski državljani, ali pri upisima na fakultete nema specifične
kategorije za upis osoba s međunarodnom zaštitom. Izbjeglice se
stoga upisuje ili kao sve ostale strance – što znači plaćanje
visokih školarina, ili kao hrvatske državljane – što znači da
izbjeglice onda moraju dodatno polagati ispite državne mature. To
je uistinu demotivirajuće, stoga je nužno uvesti kategoriju osobe
s odobrenom međunarodnom zaštitom u sustav upisa na fakultete te
tako izbjeglicama i u praksi omogućiti upis na studij'',
pojašnjava nam Lucija Mulalić iz Centra za mirovne
studije.
Mulalić upozorava kako su mnoga prava koja su dana izbjeglicama
ostala mrtvo slovo na papiru. Mulalić tvrdi kako je azilantima
otežano školovanje u Hrvatskoj.
Uz probleme u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju, izbjeglice imaju i neopisivo puno problem prilikom upisa na fakultete. Osim što ne postoji prepoznavanje izbjeglica kao posebne kategorije, uz to postoji i problem izostanka priznavanja stranih obrazovnih kvalifikacija u slučajevima kada osobe sa sobom imaju dokumente kojima mogu dokazati svoje prijašnje obrazovanje.
''Nažalost muke ne staju ovdje: ostvarivanje većine prava koja uživaju redovni studenti, poput prava na subvencionirani smještaj i prehranu te mogućnosti ostvarivanja stipendije, otežano je za studente izbjeglice, ponovno zbog neprepoznavanja specifičnosti situacije izbjeglica. Tako natječaji za domove, stipendije uvjetuju identičnu dokumentaciju kao i za ostale studente - poput izjava o članovima obitelji, njihovim OIB-ima i prihodima, što osobe pod međunarodnom zaštitom koje samostalno stanuju u Hrvatskoj ne mogu ispuniti'', napominje Mulalić.
U Yazdanovom slučaju nije riječ o diskriminaciji u pravnom smislu, no iz Centra za mirovne studije se pitaju zašto se mladić poput Yazdana mora baviti prikupljanjem potpisa za stjecanje državljanstva kako bi mogao raditi posao za koji se u Hrvatskoj školuje i koji je u Hrvatskoj deficitarno, te zašto naša država unaprijed ne promišlja o tome kako osobama kojima je odobrila zaštitu olakšati život i potaknuti ih na samostalnost. U Hrvatskoj nedostaje oko 10.000 medicinskih sestara i tehničara, no Yazdan taj posao trenutno ne može obavljati u hrvatskom zdravstvu.
''Ovo su direktni pokazatelji izostanka političke volje te nezainteresiranosti za ovu populaciju. Važno je za naznačiti kako izbjeglice u Hrvatskoj moraju čekati dugih osam godina kako bi se mogli prijaviti za stjecanje hrvatskog državljanstva, i time pristupiti punom opsegu prava koje ono nosi. Osobe koje bježe od političkog progona, rata, u Hrvatskoj ostvaruju zaštitu i sigurnost i nastavljaju graditi živote, studirati, raditi, biti aktivni članovi društva - te je zabrinjavajuće zato vidjeti kako im je pristup državljanstvu, kao i zapošljavanju na određenim pozicijama otežan'', rekla je Mulalić.
