Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u hrvatskim vrtićima trenutno radi 101 muški odgojitelj. Istovremeno, ni jedan od njih u osječkim dječjim vrtićima. Međutim, i to bi se uskoro trebalo promijeniti, a nositelji te promjene bit će dvojica mladića, Josip Odobašić i Sergej Jovišić, koji na Sveučilištu J.J. Strossmayera upravo završavaju diplomski studij Rani i predškolski odgoj i obrazovanje.
Josip je u Osijek na studij došao iz okolice Slavonskog Broda.
Najprije je pokušao s pravom, ali onda je shvatio kako je
predškolski odgoj ipak bolji izbor za njega. Kaže, djecu voli i
oduvijek je znao s njima, a kroz studijsku praksu pokazalo se da
i ona vole te lako prihvaćaju njega. Naime, kroz protekle četiri
godine Josip je učio zanat u "Striboru“ pa zna što može
očekivati, kako se nositi s djecom svih dobnih skupina,
odgojiteljicama i odgojiteljima, ali i s roditeljima koji su,
kažu u glas obojica, i pomalo kroz šalu – "najzahtjevnija
karika“.
Nakratko zbunjeni
"Odrastao sam u malom mjestu od oko 600 stanovnika. To je
okruženje u kojemu se djeca svih dobnih skupina igraju zajedno.
Nema starijih i mlađih. Tako mi je, primjerice, bilo normalno s
14 godina igrati nogomet s mališanom od četiri. Zbog toga mi je
valjda bilo posve prirodno odabrati zanimanje odgojitelja. Prvi
put kada dođete u vrtić na praksu, svi su malo zbunjeni i
začuđeni kada vas vide, ali to je, zaista, samo na prvu. Sa
svojom sam se djecom brzo složio i povezao. Nije postajao ni
jedan dio posla koji nisam mogao obaviti, a za neke, poput
sportskih aktivnosti, bio sam im u vrtiću baš dobrodošao. Sva su
djeca divna, ali jedan mi je dječak posebno ostao u pamćenju. On
je svaki dan igrao s ocem šah, pa je to htio i u vrtiću.
Prijatelje koji su znali igrati uvijek je pobjeđivao, pa je
zamolio mene da igramo zajedno. To smo i činili kada je bila
prilika. Nisam mu puštao, ali svjedno me znao pobijediti",
ispričao je Josip
Glasu Slavonije.
Sergejeva priča o zvanju odgojitelja nije umnogome drukčija. I
njemu je predškolski odgoj bio drugi izbor – nakon neuspješnog
studija psihologije.
"Htio sam raditi s djecom, no prvi mi je izbor bio studij
psihologije, od čega sam, nažalost, morao odustati. Predškolski
mi je odgoj bio najsličnija alternativa. I mogu reći da sam se tu
pronašao. Na praksi sam bio u malom vrtiću u Cvjetnom naselju
koji mi se nalazi na nekoliko minuta od kuće. Ondje postoje samo
dvije mješovite skupine djece, tako da su svi jako povezani i rad
je bio uistinu ugodan. Djeca su odlično reagirala na mene, odmah
su me opkolila. U početku, dok se nisu naviknula, zvali su me
svakako, i 'teta' i 'deda' i 'tata', ali to je sve
razumljivo. Moram pohvatili ljude s kojima sam radio, svi se jako
trude oko djece i sve u vrtiću funkcionira. No, primijetio sam i
kako uvijek može bolje. Tu prije svega mislim na bolju i češću
organizaciju boravka djece na otvorenome. Dakle, ne samo ponekad
i kada je lijepo vrijeme, i ne samo pustiti ih na igru, nego s
njima raditi na otvorenome, toliko je mnogo toga što se može",
priča Sergej.
Pozitvna iskustva
Oba mladića kažu kako zbog odabira zanimanja odgojitelja nisu do
sada imali negativna iskustva s okolinom.
"Jedna nas je odgojiteljica pitala kako ćemo mi to raditi, no
mislim da joj je to izletjelo više od iznenađenja, nego zbog
predrasude. Ljudi su oduševljeni s obzirom na manjak
zastupljenosti muškaraca u toj struci. Ljudi izvan struke,
najčešće muškarci, često su se čudili izboru, ali ne s obzirom na
spol, nego jednostavno nisu smatrali da je to karijera vrijedna
divljenja“, kaže Sergej.
Josip, pak, ističe kako vjeruje da je hrvatsko društvo, u kojemu
žene apsolutno dominiraju u predškolskom sustavu, spremno za
muške odgojitelje.
"Društvo je spremno za muške odgojitelje, ali muškarci nisu
spremni prihvatiti se tog posla. Još vlada mišljenje da je ovo
ženski posao. Osobno poznajem trojicu odgojitelja koji sada rade,
ali ne u Slavoniji. Jedan je u Karlovcu, jedan u Bjelovaru, a
treći u Kaštelima. Njihova su iskustva i više nego pozitivna te
su ona i ohrabrujuća za mene. Što se moga posla tiče, nadam se da
ću nakon fakulteta uspješno pronaći i zadržati posao, ali danas
to nije jednostavno. Hoće li to biti baš u Osijeku, vidjet ćemo",
zaključuje Josip.
Ako se sve kockice poslože, u nekoj od vrtićih ili jasličkih
skupina Josipa i Sergeja roditelji bi mogli susresti već u
sljedećoj pedagoškoj godini. Tada na njima, ali i na Josipovim i
Sergejevim budućim radnim koleg(ic)ama, ostaje da pokažu kako
"muška“ i "ženska“ zanimanja više ne postoje te da ljubav, brigu,
toplinu i edukaciju djeci jedako kvalitetno može pružiti jedan od
njih, kao i bilo koja odgojiteljica.