"Teže je nego što sam očekivao, ali dobio sam na samopouzdanju. Ne tako davno, suočen sam sa sobom, upitao sam se mogu li uopće pokrenuti svoj život. Prije sam mogao smršavjeti dijetama, ali ovoga puta ništa nije palilo. Posljednjih šest godina naglo sam počeo skupljati kilograme, ni sam ne znam kako i zašto. Došao sam na 128 kilograma na svojih 173 centimetra, svaki sam mjesec bio teži kilogram i pol do dva. Gledajući u budućnost, vidio sam se kako sa 150 kilograma hodam četveronoške. A s kilogramima je došao i dijabetes tipa 2, četiri do pet injekcija dnevno s dvije vrste inzulina. Periferna cirkulacija bila mi je sve lošija, ateroskleroza je zahvatila noge, koljeno je ostalo bez hrskavice...", ispričao je Željko Horvat za Večernji list.
Godinu i pol hodao je od jednog do drugog specijalista, a samo su mu davali nove lijekove. Preokret se dogodio, kaže, prije točno godinu dana, kada je potrčao pet koraka za niskopodnim tramvajem. Nije uspio dignuti nogu na nogostup, pao je na tramvajskoj stanici i – slomio obje podlaktice i obje šake.
Možete li uopće zamisliti u kakvom sam stanju bio?
"Možete li uopće zamisliti u kakvom sam stanju bio nakon operacije? U vrijeme rehabilitacije imao sam vremena za razmišljanje: teško hodam, padam pod tramvaj, život mi je postao jedan veliki teški čvor. Morao sam nešto učiniti. I kada mi je moja izvanredna dijabetologinja prof. Edita Pape predložila kirurški zahvat, odmah sam pristao, iako o tome baš ništa nisam znao", ispričao je Željko.
U KB "Sestre milosrdnice" primio ga je prof. Miroslav Bešlin-Bekavac. Željko je prošao kroz stručni propusni filtar, i prije operacije morao je smršavjeti deset kilograma. Nakon operacije masa mu je smanjena gotovo deset kilograma, znatno lakše hoda, a šećer mu je u normalnim vrijednostima!
Liječnici su Željku rekli da bi mogao smršavjeti 40 i 50 kilograma, ali on kaže da ne želi postati maneken, već pasti na oko 80 kilograma.
Više se nisam mogla sagnuti i svezati si cipele...
I četrdesettrogodišnja Riječanka Snježana podijelila je svoju priču s javnošću. Kaže da joj je poticaj jednom za operacijsko liječenje debljine bila - nemoć.
"U posljednjih deset godina dobila sam 40-ak kilograma. Više se nisam mogla sagnuti i svezati si cipele... Imala sam problema s disanjem, srce mi je ubrzano kucalo, problemi s kralježnicom, oticanje vena, šećer mi je varirao... Sa svojih 107 kilograma više nisam mogla živjeti. Sve sam dublje padala u depresiju", ispričala je Snježana koja je prije šest godina izgubila desetogodišnje dijete, a u 37. godini morala je operirati jajnike.
Ipak je jednog dana shvatila da, unatoč svemu, mora i želi ostati normalna, ako ni zbog čega drugog, onda zbog starije kćeri kojoj treba majka.
"Bila sam na svim mogućim dijetama, ali kada bih prestala, kilogrami bi se vratili. Liječnik mi je objasnio da je riječ o teškoj operaciji, s mogućim rizicima i komplikacijama, ali ništa me nije obeshrabrilo i operirana sam 23. rujna metodom želučanog bypassa. Jako sam zadovoljna, izgubila sam 14 kilograma i sada imam 93", kazala je Snježana, a vjeruje da će za oko godinu i pol težiti sedamdesetak kilograma i tada će biti potpuno zadovoljna.
Kirurgija je najteži način liječenja pretilosti
Snježana je uvela i novi režim prehrane, te jede pet puta dnevno, a mjerica za jedan obrok je malo veća šalica od kave. Jede mnogo povrća, od kruha eventualno malo iz sredine, juhu s malo tijesta, mrkve, malene ribe...
"Ne, nisam gladna, a kad pojedem samo jednu žlicu više nego što mi je potrebno, ne osjećam se dobro. Nedavno sam bila na jednom slavlju s gomilom fine hrane. Nekada bi mi oči bile ovolike", prisjetila se Snježana.
Prof. Bešlin-Bekavac objasnio je da je kirurgija najteži način liječenja pretilosti. Pretile pacijente ne operiraju da bi jeli, već da bi nakon operacije živjeli drugim režimom. Zato prije operacije moraju skinuti određeni broj kilograma, zbog čega mnogi pacijenti odustanu. Neuspjeh se događa kada ljudi počnu varati sami sebe.
Prethodni članci:
arti-201007290377006 arti-201008070055006 arti-201007290575006 arti-201006170860006
