Bila je to jedna splitska, zimska, predpandemijska večer. Izašla sam iz autobusa u centru grada i krenula put rive. Na dvadesetak metara od mene, na jednom zidiću, u čudnom položaju sjedio je čovjek.
Dobro, nije baš sjedio, bolje bi bilo reći da se klatario, da je nekako propadao kroz sebe, kroz zidić, kroz vlastiti život. Prizor kao klasična, patetična slika iz božićnih filmova: mršav, zarastao u bradu, prljav. Uz njegove noge ležao je bijeli pas neodređene pasmine.
Čovjeku je glava padala na prsa, izgledalo je kao da bi bilo dovoljno da ga netko dotakne prstom, pa da se sa zidića samo prevali na asfalt. Ljudi su prolazili pored njega, a jedna grupica mladih je u prolazu i prasnula u smijeh jer je, očito, netko od njih ispalio neki smiješni komentar na njegov račun.
On nije izgledao kao da čuje išta od zvukova oko sebe. Niti vidi, niti čuje, sam sa sobom, psom i svojom sudbinom. Ubrzala sam korak jer mi se učinilo da je počeo kliziti sa zidića, kad se ispred njega zaustavio mladi par. Momak je čučnuo govoreći mu nešto, djevojka je ruku spustila na glavu njegovog psa.
Približila sam se i čula kako ga pitaju mogu li mu nekako pomoći, treba li nekoga zvati, ima li nekoga svoga koga bi mogli nazvati. Nije izgledalo kao da išta od izgovorenog dopire do njega. Trgnuo se tek kad je momak upitao: "Jeste li gladni, hoćete li da vam donesemo nešto...?"
Odmahnuo je glavom, i rukom, odmahnuo je cijelim tijelom, dajući im do znanja da ne želi ništa, ništa i ni od koga.
Tu sam se već i ja bila uključila, zajedno s njima razmatrala sam što bismo mogli učiniti. Pala je odluka, djevojka će trknuti do pekare preko puta, a njen momak i ja ćemo ostati kraj njega i paziti da ne padne. Vratila se brzo, noseći u ruci sendvič i voćni sok, pa smo ga stali nagovarati da nešto pojede ili bar da popije sok jer je izgledao dehidrirano.
Nakon nekog vremena prihvatio je uzeti sendvič u ruku, više zato da nas se riješi, činilo mi se. Onda je sendvič prepolovio i jednu polovicu ponudio svom psu. Ono što me cijelo vrijeme mučilo bila je činjenica da je čovjek djelovao kao da nas samo napola percipira, kao da samo rubom svijesti zna da smo tu.
Nije nam se obraćao. Onu polovicu sendviča držao je u ruci kao da samo čeka da se maknemo pa da baci i sendvič i sok. Nismo se dali obeshrabriti i na kraju je bio nagovoren, prinio je bocu ustima i popio malo soka. A onda je nastavio piti dok nije ispraznio cijelu bocu. Dotok šećera u krv je djelovao, po prvi put se ispravio i prestao izgledati kao da će kolabirati.
Vratilo mu se i malo boje u lice. Još smo se neko vrijeme zadržali u nagovaranju i pregovaranju, ali odbio je sve što smo mu ponudili, pa i to da mu platimo taksi do njegove adrese, ako je uopće ima. Kad nas je uvjerio da ima neki dom i adresu i kad nam se učinilo da će biti sposoban sam do tamo doći, odlučili smo da tu više ništa ne možemo učiniti.
Krenuli smo, a onda zastali jer nam se obratio prilično jasnim glasom. Zurio je u nas troje tako ozbiljno da nas je obuzela nelagoda. A onda je rekao:
"Hvala vam. Hvala."
Kimnuli smo, odgovorili uglas "Nema na čemu" i stisnutog grla
otišli.
Sjetim se ove scene često u zadnje vrijeme. Sjetim se kad čitam
komentare na društvenim mrežama, ispod vijesti o nepodnošljivoj
količini ljudske nesreće u Afganistanu. O tisućama ljudi koji
bježe. O užasu, bespomoćnosti i o zlu.
A kad ugledam te neke komentare, sjetim se mog dide. A moj dida je govorio: "Ako nemaš šta lipo za reć čoviku, onda muči."
U vrijeme kad sam prvi put čula tu njegovu uputu za život, bila sam dovoljno mlada da se doživljavam mudrijom od njega, da odmahnem rukom i pomislim: "E moj dida, nemaš ti pojma. Ponekad ljudi jednostavno zaslužuju..."
Naravno, moje mlade godine tad mi nisu mogle dopustiti više opreza u zaključcima o ljudskoj vrsti. Ili jednostavnije rečeno, tada nisam mogla znati da ću i sama u nadolazećim godinama tisuću puta zaslužiti ono što sam tada mislila da "neki ljudi zaslužuju."
Naime, u nekom trenutku svog postojanja svatko od nas se nađe u grupi tih "nekih ljudi". Posrneš, propadneš, izrekneš nešto što nisi trebao, napraviš pogrešan korak i zatekneš se u situaciji kad i sam sebe prezireš. Izgubiš se. Život ti se pretvori u najpatetičniju glupu dramu, nekad i preko noći.
Nekad te prema ponoru gurnu životne okolnosti, elementarne nepogode, ratovi. A nekad si i sam kriv, ili bolje rečeno zaslužan za ono što te snašlo.
Kad mi je život ponudio neke od takvih specijaliteta sa svog bogatog menija nesreća, najednom sam razumjela što je moj dida u stvari mislio rekavši "Ako nemaš šta lipo za reć čoviku, onda muči".
Nije on mislio da trebaš ići okolo po svijetu kao zabludjeli hipik i nuditi tom istom svijetu ljubav i mir. Nije mislio ni da trebamo ići po ulici i spašavati ljude od njih samih. Svijet teško da će ikad postati bolji, a pogotovo ga neće naše malenkosti učiniti boljim. Ne. Dida je htio reći, ako već ne možeš taj svijet učiniti boljim, nemoj ga činiti ni gorim.
Htio je reći, ako već ne možeš zaustaviti tragediju u nijednom od afganistana ovoga svijeta, onda bar nemoj ispod vijesti o ljudima koji pred tom i od te tragedije bježe, stavljati emotikone koji se zlurado keze. Zaustavi prst prije nego sebi stvoriš sve uvjete za sramiti se i sebe i onih koji su se zajedno s tobom kezili.
Ne moraš razumjeti, ne moraš niti prstom maknuti, ne moraš čak niti zastati, ne moraš ponuditi niti sendvič niti sok, ali bar nemoj biti onaj koji će učiniti da se neko skršeno ljudsko biće zbog tebe osjeća još jadnije i još skršenije. Nemoj biti onaj prst koji će ga srušiti sa zidića. Nemoj.
Samo šuti i prođi ako ništa lijepo i dobro ne znaš, ne želiš ili ne možeš napraviti.
Tako mi je dida, a već odavno ga nažalost nema, kažem nažalost jer mislim da ovom planetu trebaju ljudi kao što je bio on, pomogao shvatiti i na čemu je zahvalio onaj čovjek sa zidića.
Ne na sendviču, jer ga mi nismo mogli nahraniti, niti na boci soka, jer vjerojatno se inače tješio malo konkretnijim napicima.
Gledajući u njegove oči te večeri, u trenutku dok je najednom jako ozbiljno i koncentrirano izgovarao ono "hvala vam" bilo mi je jasno da je bio zahvalan jer nismo pitali kako je dospio na zidić. Nismo tražili "dobar razlog" da zastanemo pred njegovom nesrećom. Zahvalan jer smo samo pokušali biti oni koji neće pogurati njegovo rušenje sa tog zidića.
Zato u igri "najbrži zluradi prst" društvenih mreža i portala, prije keženja na ljudsku nesreću, treba zastati. Ako ni zbog čega drugog, a onda zato jer nikad ne znaš kad ćeš i sam završiti na nekom zidiću. Ili na nekoj granici.
Nikad ne znaš kad će ti sudbina namjestiti podlu igru tijekom koje možda i nećeš očekivati da ti nečija altruistična ruka pomogne ustati, ali će ti biti veliko već i to što te neće takvog, skvrčenog na podu, još i cipelariti.