Lušić je otočić nasuprot svoje rodne Rogoznice dobio na upravljanje bez ikakve naknade i obveze plaćanja koncesije na rok od 30 godina, no Smokvica Vela proteklih je desetak godina bila poznata ne kao Lušićev nego kao 'Todorićev otok'. Naime, bivšem gazdi Agrokora Ivici Todoriću Lušić je 2006. godine prodao svoja prava na korištenje otoka. Kada je počela kriza u Agrokoru, Todorić je prava na upravljanje Smokvicom prodao natrag Lušiću.
"Smokvicu sam dobio legalno da razvijam elitni turizam"
No, Lušić je u nevolji jer zbog ovrhe koju su Republika Hrvatska i Ministarstvo obrane pokrenuli 2015. godine nad njegovom tvrtkom Grafoplast radi uklanjanja pokretnina s otoka i predaje Smokvice u posjed države. U razgovoru za ŠibenikIN Lušić kaže kako je svjestan da 27. rujna mora napustiti Smokvicu zbog ovrhe, ali da će voditi pravnu bitku za nju, pa makar je morao voditi i pred europskim sudovima.
"Smokvicu sam legalno i bez naknade dobio od Ministarstva obrane kako bi narednih 30 godina na otoku razvijao elitni turizam, uz obvezu da nakon tog razdoblja sve uloženo predam državi. Za mene je to jedina istina i sada se smatram oštećenim. Otkako sam 1995. godine ušao u taj poslovni poduhvat, investirao sam na otoku milijune, uz stalni strah od deložacije i maćehinski odnos države koja nije ni pokušala sa mnom pregovarati oko rješavanja problema nego su 20 godina odugovlačili. Tijekom godina, u više navrata bilo je pokušaja da mi se otok oduzme, no tu ne mislim na državu nego na pojedince i lobije koji su političkim utjecajem nastojali ukloniti mene kako bi otokom mogli upravljati oni ili njihovi pouzdanici", kazao je Lušić za ŠibeniIN.
Kratka povijest upravljanja Smokvicom Velom
Lušić ističe da su ga sve hrvatske vlade i sve nadležne državne institucije "hladno ignorirale" ne želeći riješiti spor. Većinu tog vremena proveo je, kaže, u strahu i neizvjesnosti da će biti potjeran s otočića koji je nekad bio u vlasništvu njegovog pradjeda. Lušićev predak prodao je Smokvicu 20-tih godina prošloga stoljeća jednom bogatom austrijskom Židovu koji je ondje izgradio ljetnikovac i ljetovao sve do početka Drugoga svjetskoga rata kada je nestao vjerojatno skončavši kao žrtva nacističkog progona. Tijekom rata na otoku je bila fašistička talijanska vojska, a nakon kapitulacije Italije Smokvicu su zauzeli partizani. Sve do 1991. godine tamo je bila vojna baza JNA.
Potom je otok preuzela Hrvatska vojska i zadržala ga do 1993. kada je Ministarstvo obrane proglasilo da je riječ o neperspektivnoj vojnoj imovini.
"Kada sam ja stigao tamo, otok je već bio u potpunosti devastiran i opljačkan. Sve što je moglo biti odneseno s njega, nestalo je, a ono malo što je ostalo, bilo je uništeno. Čak je i šuma stradala jer su ljudi cijepali drva radi ogrjeva. Vidio sam potencijal i uputio MORH-u pismo namjere te im prezentirao plan razvoja elitnog turizma na otoku i nakon nekog vremena dobio otok na korištenje idućih 30 godina", kazao je Lušić za ŠibenikIN.
"Sve je bilo sjajno dok nije doplovio Ćesić Rojs"
Sve je, kaže Lušić, bilo sjajno do 5. rujna 1999. godine kada je jatom MORH-a na Smokvicu doplovio tadašnji pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs. Došao je utvrditi u kakvom je stanju vojna nekretnina na otoku.
"Bio je oduševljen viđenim i počeo nas hvaliti. Rekao je 'svaka vam čast, vama i vašem poduzeću jer nigdje u Hrvatskoj nisam vidio ovako dobro održavanu vojnu nekretninu. Smokvica je najbolje gospodarena vojna imovina u zemlji' kazao je', a onda je pet dana kasnije poštom stigla prava pohvala od MORH-a u vidu raskida ugovora. On je to došao odraditi za nečije političke i poslovne interese", kazao je Lušić uvjeren da je netko 'bacio oko' na Smokvicu i odlučio iskoristiti politički utjecaj.
Lušić kaže, ne pojašnjavajući detaljnije, da je ipak uspio odoljeti pritiscima. A odolijevao im je do 2006. godine kada je odlučio prodati Ivici Todoriću prava na upravljanje Smokvicom. Ovaj ga je zauzvrat zadržao kao upravitelja.
"Tko zna što bi bilo da se nije pojavio Todorić"
"Samo on je u tom trenutku imao snage i moći odolijevati nasrtajima onih koji su se zagrijali za otok i započeo je pregovore s državom oko novih uvjeta korištenja Smokvice . Nudio je novac za najam i koncesiju i pregovarao s MORH-om, DUUDI-jem i drugim institucijama, ali nitko nije bio zainteresiran za rješavanje problema. Država je održavala status quo i odlučila djelovati tek nakon Todorićeva poslovnog kraha pa me sada izbacuju s otoka ovrhom na koju se ne mogu niti žaliti", kaže Lušić.
Još prije nego što je prodao prava na Smokvicu Todoriću, planirao je ondje graditi luksuzne vile, no zbog tužbi koje je MORH podnio protiv njega, nitko nije htio dati kredit njegovoj tvrtki Grafoplast.
"Tko zna što bi se dogodilo da se jednog dana nije pojavio Todorić kojeg sam preko zajedničkog prijatelja ugostio na Smokvici i na ručku mu ispričao svoju situaciju, a on odlučio preuzeti otok. Ostalo je povijest, a detalje našeg poslovnog dogovora ne mogu vam otkriti jer su poslovna tajna", istaknuo je.
Državnici, šeici, bjelosvjetski jetseteri, domaći minsitri...
Nije htio otkriti ni imena svih visokih stranih dužnosnika koji su svih tih godina dolazili na Smokvicu. ŠibenikIN piše kako je među njima bio i aktualni ruski premijer Dmitrij Medvedev u vrijeme dok je bio predsjednik Ruske Federacije. Navodno su na Smokvicu dolazili brojni strani uglednici, šeici, bjelosvjetski jetseteri i domaći ministri.
Koncem ovoga mjeseca država bi bezuvjetnom sudskom ovrhom trebala sjesti na svoju imovinu, potražujući od Lušića 36 milijuna kuna za neplaćeno korištenje nekretnine te kamate za zadnjih pet godina jer je ostatak duga otišao u zastaru. S druge strane, Lušić traži da mu država plati za sve što je tijekom godina uložio na Smokvici, a možda i nadoknadi izgubljenu dobit.
