Japan je 2011. godine pogodio potres magnitude 9,0 po Richteru. Stradalo je 28.000 ljudi, a šteta je iznosila 206 milijardi eura. Taj potres je potpuno uništio autocestu Veliki Kanto. Šest dana nakon potresa započeli su radovi, a za još šest dana autocestom se prometovalo kao da potresa nikad nije bilo.
Hrvatska je daleko od Japana. Pedeset i četiri dana prošla su otkad je Zagreb stradao u potresu. Isto toliko dana ne zna se kolika je točno šteta nastala (procjenjuje se na više od 40 milijardi kuna), ne zna se koliko je točno objekata oštećeno (procjenjuje se da ih je štetu pretrpjelo oko 26.200). Isto toliko dana tisuće obitelji ne mogu živjeti u svojim domovima, a mnogi koji mogu, prisiljeni su živjeti bez tople vode jer su instalacije i dimnjaci neupotrebljivi.
Obnova ne može početi zato što Hrvatska nema dobru zakonsku regulativu, zaključio je ministar graditeljstva Predrag Štromar. Pedeset i četiri dana cijelo ministarstvo posvetilo se izradi dokumenta koji bi u normalnoj državi trebao već postojati i prije prirodne katastrofe u kojem bi trebalo biti definirano tko, što, kako i kada financira kad se nesreća dogodi.
Gdje je zakon, ministre?
Prije deset dana u razgovoru uživo za RTL Danas ministar Štromar mi se pohvalio da su na zakonu počeli raditi dan nakon potresa. Na pitanje što su radili mjesec i pol, ministar je odgovorio da mu neki i čestitaju kako je zakon brzo napravljen. Logično, uslijedilo je moje pitanje kako je napravljen kada još nije ni u javnoj raspravi, a kamo li na Vladi ili u Saboru čije će se raspuštanje dogoditi u ponedjeljak.
Tada je Štromar garantirao da će zakon po hitnoj proceduri bili izglasan u ovom saborskom sazivu.
Ovoga je tjedna bila posljednja prilika da Vlada takav zakon donese. No, zakon nije krenuo u javnu raspravu, a izglasavanje će čekati neku novu saborsku većinu. HDZ-ovci su se izrugivali sa sadašnjim predsjednikom države, a tadašnjim premijerom Zoranom Milanovićem kada je, nakon poplave u Gunji, totalno nesvjestan situacije u kojoj su se ljudi našli nakon što su izgubili domove rekao da zna kako im je jer je i njemu jednom u stanu pukla cijev. Andrej Plenković je u ovoj situaciji reagirao gotovo jednako – bez trunke empatije prema ljudima koji se pedeset i četiri dana u glavnom gradu države koju vodi ne mogu normalno tuširati. O onima koji uopće ne mogu živjeti u svojim stanovima da ne govorimo.
Vreća novca za obnovu grada
Ništa više razumijevanja nije pokazao ni gradonačelnik glavnog grada koji u svojim izjavama patetično iskazuje svoju požrtvovnost i nesebičnost prema građanima. Koliko god je mogao bojkotirao je donošenje zakona nadajući se da će netko njemu dati vreću novca da Zagreb obnovi po svom. Ipak, iako je prijetio da neće dozvoliti raspuštanje Sabora prije nego se Zakon izglasa, jer, naravno, na prvom mjestu su mu građani Zagreba, Bandić se opet predomislio i prihvatio Plenkovićevu sugestiju da zakon dočeka jesen. Plenkoviću je u ovoj situaciji bitniji tajming izbora i Bandićeva podrška za raspuštanje Sabora od nekog tamo zakona s kojim se ne kasni pedeset i četiri dana nego četiri godine. Još uvijek se više govori o zdravstvenom aspektu koronakrize, nego o ekonomskim posljedicama. Na taj val premijer želi zajahati jer jesen i izvjestan ekonomski krah sigurno mu ne bi olakšali izbornu kampanju.
Zato je Plenković propustio prisiliti svog potpredsjednika Štromara i svog koalicijskog partnera Bandića da u koristi Zagrepčana zakopaju ratne sjekire i spoje glave kako bi iznjedrili brzo, efikasno i logično zakonsko rješenje da bi ljudi mogli početi popravljati svoje domove.
Bolje investitorski vrabac u ruci...
Vlada to opravdava oprezom – ne žele donositi nepripremljen zakon. Ako Vladi nije dovoljno pedeset i četiri dana da uz pomoć struke pripremi dobar zakon, zar ne bi netko zbog toga trebao snositi odgovornost? Političari obožavaju reći kako će im suditi građani na izborima. Na parlamentarnim izborima Plenković je očito procijenio da Zagrepčani bez tople vode i krova nad glavom nisu ugroza izbornom rezultatu. Bandić se, pak, nada da će do lokalnih dovoljno vremena proći da se aljkavost i neodgovornost prema pogođenima prirodnom katastrofom zaboravi.
A za to vrijeme, svojim nečinjenjem politika je još jednom napravila idealno okruženje raznim interesnim skupinama koji traže način da u kaosu profitiraju na onima koji su stradali. Razrušeni kvadrati na atraktivnim lokacijama u centru grada privući će zainteresirane kupce i raznorazne spekulante s nerealno niskim ponudama koje bi, umorni od čekanja trome i neodgovorne politike, vlasnici mogli prihvatiti. Bolje investitorski vrabac u ruci, nego Plenkovićev golub na visokoj grani.
No, da se ne bi zaključilo da nitko baš ništa nije radio mjesec i pol dana, Predrag Štromar se izborio da u rebalansu proračuna osigura 20.000 kuna po kućanstvu za sanaciju i promjenu dimanjaka i bojlera. Štromar je to nazvao hitnom pomoći. Srećom, ministar graditeljstva nije medicinski djelatnik, jer uz njegovu "hitnu pomoć" pedeset i četiri dana nakon nesreće, pacijent bi odavno preminuo.
