Kad sam pročitao vijest o direktoru HŽ-a koji će dobiti nagradu od 300 tisuća kuna bruto ako otpusti 1.000 radnika do kraja 2013. godine, pala mi je na pamet Baretova pjesma, ona u kojoj se ova urokana bivša legenda pita gdje je nestao čovjek. Odgovor je jako jednostavan i da se aplicirati na puno više ljudi od direktora HŽ-a – ugušio se ispod gomile love.
Hladna egzekucija
Ne planiram se sada snebivati, nešto previše moralizirati i zgražati se nad njim. I sam sam bio u situaciji da nekom moram dati otkaz, na onoj točki na kojoj se pitaš da li sam dati otkaz, stjerati poslodavca u krasni k**** i izbjeći poziciju egzekutora ili ipak hladno izvršiti egzekuciju. Onda mozgaš, mozgaš, ali te plaća koja uredno sjeda svaki mjesec i koja je puno veća od plaće onog kojem ćeš dati otkaz u tome spriječi. Na toj točki skužiš zašto je ona, ta tvoja čuvena menadžerska plaća toliko veća od plaće radnika. Ne radi se tu o tvojim spektakularnim znanjima, niti o pretjerano izraženim upravljačkim sposobnostima – sistem je obično već posložen u svoju shemu – nego o tome da će doći dan kad ćeš morati dijeliti otkaze, izabirati između kolega, ljudi s kojima si do jučer pio kavu, i skužiti da si najobičniji plaćeni ubojica, a da je razlika između tvoje i plaće tvojih podređenih ustvari tvoj honorar, toliko košta tvoje gutanje knedli, to je cijena tvoje savjesti. To bi trebalo pomoći da se ne osjećaš loše nakon što nekom razjebeš egzistenciju i da bi na njegovo pitanje "Zašto baš ja?", hladno odgovorio: "Jebiga." Jer ako kreneš tražiti nekakva kvaziobjašnjenja, samo ćeš bezveze uništiti i ono malo samopouzdanja što mu je ostalo.
Tablice za odstrel
Svijetom u kojem živimo vlada "totalitarna sila matematike", kaže živopisni talijanski filozof Franco Berardi Bifo. Algoritmi zapisani u nekakvom bankarskom softveru kreiraju naše sudbine, to nam je religija, to nam je Bog, a Excel tablice i brojevi u njima njegove zapovijedi. I strože su od onih uklesanih na Mojsijeve kamene ploče. Njih se drži službenica u banci kad deložira obitelj iz kuće, gutala pritom knedle ili ne; njih se drži direktor iz HŽ-a; njih se držala moja malenkost kad je odstrijelila kolegu s popisa zaposlenih. Stvar počinje u nekakvoj centrali korporacije, tisućama milja udaljenoj od tvog ureda, kojoj je Excel tablica izbacila crvene brojke, taj čuveni minus u računici. Ili na sjednici Vlade na kojoj ministar ovog i ministar onog gledaju u te tablice i sve im se crveni pred očima, a ta crvena boja će nestati i pretvoriti se u plavu ako tisuću ljudi završi na cesti.
Oni ne vide ljude koji sjede s tobom u uredu
Niti centrala korporacije niti ministri ovog i onog sa svim tim nemaju problema, oni operiraju s tablicama i crvenim i plavim brojevima. Oni ne vide ljude koji sjede s tobom u uredu. Zato su tu killeri. Sav taj sitniji i krupniji menadžment, mi stoka sitnog zuba na onoj točki na kojoj crvene brojke iz tablica poprimaju jako konkretan, ljudski oblik – samohrane majke podstanarke, neiskusnog početnika koji se upravo osamostalio, starca kojem fali još koja godina do mirovine. I ubijamo bez milosti. Isti onaj koji nam je poslao tablicu, potrudio se da imamo ogromnu plaću, dao nam službene igračke i obukao nas u odijela. Na toliko je procijenio našu savjest i kurvin sin pogodio u kunu. Dovoljno za velnese, spaove, fitnese i skupe narkotike da nas oslobode te naše grižnje savjesti, tog čuvenog stresa, a da nam nakon svega toga još ostane za pristojan život.
Pravi ubojice puno su skuplji
Na kraju moram primijetiti da je direktor iz HŽ-a zapravo užasno jeftin. Amater jeftine savjesti koji naplaćuje manje od 300 kuna po glavi. Vjerojatno ga zato nije angažirala neka korporacija nego Vlada. Pravi ubojice, naime, puno su skuplji.