Cvitnica je uvik u Split bila najlipši dan. Ka pravi vijesnik prolića, svake nedilje u godini prid Veliki tjedan mladost bi izašla na rivu sa maslinovin grančican. U to vrime mraka kako ga danas zovu, mi smo slavili Cvitnicu ka i svake godine. Bez straja. Niko nas nije legitimira na rivu, niko popriko gleda, mladost Splita te nedilje okupirala bi štekate, rivu, grad.
U vrime najžešćega mraka imali smo najlipše Cvitnice. Nije to osandeseti bilo ka danas, da moraš po partijskoj dužnosti ić i slikat se u crkvi. Ko je onda da toliko zabave i sadržaja, političara u rezervirane prve redove, te kukavelji šta se ka i naš general ne znaju ni prikrstit kako Bog zapovida. Naše mise bile su prema ovima danas staromodne, na njima si moga čut jedino o ljubavi prem bližnjemu, ljubavi prema Bogu i čoviku, a danas je divota bit sat vrimena u crkvi, današnje mise prate vrime. Slavi se fašiste, govori se kontra žene, veliča se naše hrvatstvo ka da su ga oni, popi izmislili, piva se borbene i plaši svit crvenin vragovima komunistima, koji nan dobro dođu ako su iz Kine i nose borše pune para.
Danas na misi, kako je i red, govori se samo o politici, šta smiš, šta ne smiš. Za koga triba glasat, i kako se strogo pazit od Tita i vampira. Ako imate sliku Druga Tita u tinel, najbolje van je obisit glavice luka oko nje, da vas brani od napada komunizma. Danas te prid crkvon već dočeka zabava, lipi i zanimljivi štand za obitelj, di naučiš kako i zašto se triba čuvat od pobačaja, jerbo nam mila domovina odumire, mladost nan biži vanka, a umire se leva – leva, puno više nego se dice rodi. A ko će ti bolje objasnit kako se rade dica vengo popi. Oni su u tome meštri.
Onda, ako ti je dosadno, moreš proćakulat sa ljudima u kukuljice, stranci se slikaju sa njima i misle da se snima neki film ka Igra prijestolja, pa sve u jatima slikaju, posebno Kinezi i japanci koji je pun grad, a pametni su to ljudi i svašta od njih moreš naučit.
Dok motaju i broje krunicu, govore ti da nas neki oće vratit u mrkli mrak. Kad nisi smija reć da si Hrvat, kad nisi smija zucnit da je Cvitnica, kad bi te crni mrak pojia ako si samo proša blizu crkve.
A u ton mrklon mraku meni je bilo najlipše i to baš na Cvitnicu. Cili grad bi živnija, Split bi obuzelo ono lipo prolitnje raspoloženje, kad bi cure izašle u grad bez zimske robe, kad bi prve vešte na cvitiće prošetale gradon, prve minice, a mi bi uzdisali. Pa bi jedva čekali da ta dosadna misa završi, a jedva bi čeka i naš dobri don Ivan, koji je volija mladost i volija je družit se sa nama u proliće na rivi. Naše cure skinile bi zimsku robu i to bi bija praznik u Split. Cvitnica. Sad ćete vi kurbini sinovi reć kako nama nije bilo ni do mise, ni do Cvitnice, nego do ženski, i kako bi crnoga vraga slavili samo da moremo "parit oči", ali to van je u Split tako.
Najžešći vjernici su najveći kurvari, a najglasniji domoljubi - najveći izdajnici domovine i lupeži.
Naše crkve osandesetih imale su dušu jer su imale nas, mladost ovoga grada.
Naši svećenici nisu fermali politiku, niti ih je bilo briga za obitelj, u ta mračna doba oni su bili jedni od nas, išli sa nama na utakmice, slušali našu muziku i trudili se da se uklope šta više među mladost koja je guštala na rivi, na Pjaci.
Božiće i Uskrse pantin ka najlipše događaje svoje mladosti, grad bi gorija od baklji i garbure, rakete su parale nebo, a pisma se čula iz svake crkve. Moj grad ponosno je i dostojanstveno bija uz svoj kler, a oni su propagirali mir, ljubav i zajedništvo svih nas, nas koji volimo svoj grad, ali ne mrzimo nikoga.
Danas je izašlo sunce prid Cvitnicu. Danas je moj grad okupan mladošću, lipoton i najlipšin curama na svitu, šta su se skinile da mi guštamo u njima. Danas je sve isto, ma opet mi fali ona lipota tih naših Cvitnica osandesetih. Onaj mir mi fali, srića i dostojanstvo, kada je Bog bija Bog i zna je di mu je misto, kako u crkvi, tako i u našin srcima, vrime kada su ljudi imali dušu i nisu je prodavali kako vitar puše. Danas svi živimo pod streson i odnit će nas vrag. Dišperani smo, grintavi, sve nan smeta, a lupeža nikad više, pa živimo ka pasi i grizemo jedni druge. Danas nema mraka.
Jeben onoga koji mi je užga svitlo.
Danas smo sritniji i slobodniji. Danas imamo sve, slobodu da radimo šta želimo i danas su naše crkve praznije nego ikada, a na svitlu smo evo skoro trideset godina. Pola toga svita šta je unutra mora bit tamo, pola jedva čeka da čuje najnovije političke sadržaje, a mi, moja generacija, ka i onda jedva čeka da se sve završi i da se izađe na sunce, izađe na rivu i uzdiše. Kako god prođe koja Splićanka, a Splićanke se od kada je svita i vika drže ka kraljice, jer to i jesu, i po lipoti i po užanci.
Baš se nešto mislin kako bi bilo lipo opet bit u mraku. I opet iz mraka izać na svitlo di su cure sa maslinovin grančicama u rukama i sa lipoton mladosti koja će jednon proć, ali zauvik ostat u njihovin očima, u lipoti njihove dice koja danas side na rivi, na istin tin našin mistima. I to je lipota Cvitnice.
Ta mladost koja se nikada ne gubi i ostaje zauvik.
Ka i proliće, ka i Uskrs, svake se godine vrati u isto vrime, u lipoti naše dice.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
