Prekinuto djetinjstvo. Dijelovi slagalice koji nedostaju, nikada neće moći biti popunjeni. U vihoru rata, u djeliću sekunde, Josip Stanić je izgubio sve.

"3. 5. '92.  su mi poginuli svi. Na pedeset metara od mene", kaže Josip. 

402 djece stradale u ratu nikada nisu dobili priliku za djetinjstvo, igru i ples.

Kroz suze, Josip teško progovara. Izgubio je majku, suprugu i troje male djece.

"Gledao sam na 50 metara od sebe, jer sam trebao i ja završiti tu. Zadnji sam im ručak odnio. I nisu samo moja djeca jer su se držali za ruke", prisjeća se Josip.

Ta nepravda nikada neće moći biti ispravljena jer se glava  okreće na drugu stranu za civilne žrtve stradanja nevine djece u Domovinskog rata. Krivci nisu odgovarali.

"Ne može se dozvoliti i ne može prijeći preko toga da odgovorni za strašne zločine, a ovo je najstrašniji zločin, dakle toliki broj djece stradale u Domovinskom ratu, ne odgovaraju. Za to ne postoji apsolutno ni jedan razlog da se ne procesuiraju. Niti zakon o aboliciji, niti bilo kakvo drugo postupanje", poručuje ministar branitelja Tomo Medved.

Bijele ruže postavljene su ispod spomenika koji ostaje kao trajni podsjetnik da se takvo što više nikada ne smije ponoviti.