Država nam, eto, slavi dvadeseti rođendan pa su se naši javni pregaoci i ekonomski eksperti bacili na rekapituliranje tih prvih dvadeset godina naše samostalnosti. A ta rekapitulacija kaže da smo na rubu ekonomske kapitulacije: nakotili smo pedeset milijardi eura stranog duga, petnaest puta više nego je on iznosio 1991., a broj umirovljenika je udvostručen. Tko je kriv za tu situaciju? Odgovor ima Borislav Škegro, bivši ministar financija i Tuđmanov potpredsjednik Vlade za gospodarstvo iz 1993. godine. Kriv je "naslijeđeni socijalistički mentalitet", kaže Škegro za Dnevno.hr pa nastavlja: "U ovih dvadeset godina velik dio ljudi kao da je samo promijenio 'republičko državljanstvo' u puno državljanstvo, petokraku zamijenio šahovnicom, a većinu ostalog zadržao. Najviše stav da 'država' svakome mora naći posao, riješiti stambeno pitanje, osigurati besplatno zdravstvo, besplatno studiranje do 40. godine, vrtić, tramvaj… i sve to bez visokih poreza, bez prodaje imovine, bez inozemnog zaduživanja..."
Optužba je najbolja obrana?
S obzirom da je čovjek idejni tvorac privatizacije na hrvatski način, ovo malo podsjeća na situaciju u kojoj netko prdne u zatvorenoj prostoriji, pa otvara prozor, maše rukama, zgraža se, pita "Tko je prdnuo?", te krene optuživati žrtve svog smrada.
Ajmo sada malo do Dugog Rata, posjetiti stotinjak žrtava tog Škegrinog smrada. Radi se o bivšim radnicima Tvornice ferolegura Dalmacija, koji trenutačno za engleskog vlasnika rade na sanaciji terena na kojem je nekad stajala njihova tvornica. Novi će vlasnik, barem tako kaže, na tom mjestu izgraditi hotelsko-turistički kompleks. Ajmo sada vidjeti u kakvoj su tvornici ti radnici nekada radili. Radili su u tvornici koja je sredinom osamdesetih imala najmoderniju peć za proizvodnju ferolegura na svijetu. U tvornici koja je hranila cijelu regiju, a gradu u kojem se nalazi, između ostalog, dala kino, sportske terene, crkvu i još niz sadržaja.
Ubijanje tvornice i gradnja hotela
U tvornici koja je bila suvlasnik i financijer hidrocentrala na Cetini, koje bi, da se danas grade, koštale oko dvije milijarde dolara. U tvornici koja je, s obzirom da se nalazi u turističkoj regiji, imala izgrađene, za svoje vrijeme, najmodernije filtre na svim pogonima, dok otpadnih voda uopće nije bilo. U tvornici koja je početkom devedesetih, kad je cijena ferokroma na svjetskom tržištu dosezala svoje vrhunce, mogla proizvesti 60 tisuća tona istog. A onda je počeo rat i privatizacija na hrvatski način. Pa su se, umjesto da se nađe način da se kriza uzrokovana ratom nekako prebrodi, donijele odluke da se tvornica iz ekoloških razloga "ubije" i da tu niknu hoteli. (Detaljčić: da bi po današnjim cijenama ferokroma hoteli zaradili koliko i tvornica s kapacitetom od 60 tisuća tona godišnje, trebali bi napuniti pedesetak tisuća kreveta.)
Kao što rekoh, uslijedila je privatizacija na hrvatski način, koja je izrodila niz afera, od kojih je jedna tek prošle godine dobila sudski epilog, a tvornica u stečaju prodana je tek 2006. godine, na DEVETOM natječaju. (Škegro, doktore privatizacije, šta kažeš na ovo?) Kupila ju je tvrtka Projekt uvala iz Solina za 10,5 milijuna eura, a koju je ciljano osnovao britanski investicijski fond Landmark Property Management.
Nama nije valjala tvornica, a Englezima dobar i otpad
Britanski fond je, eto, bio toliko dobar da je zaposlio bivše radnike tvornice na sanaciji prostora na kojem je nekad stajala njihova tvornica. Tu dolazimo do najbizarnijeg detalja u cijeloj ovoj priči koji je prva objavila Slobodna Dalmacija – prostor od 180 tisuća kvadratnih metara na kojem je bila tvornica kontaminiran je feromanganskom troskom. I što sad rade britanski vlasnici – trosku melju i iz nje izvlače ferokrom čija se cijena na svjetskom tržištu kreće između 1.000 i 2.000 dolara po toni. Da sumiramo – radnici tvornice koja je proizvodila 60.000 tona feromangana godišnje, skupljaju otpad te iste tvornice jer se Englezima isplati iz njega vaditi feromangan i pitaju se kako se ovoj dvadeset godina staroj državi nije isplatilo proizvoditi 60.000 tona feromangana na godinu. Na toj točki mi već počinje raditi mašta. Na toj točki zamišljam Škegru kako dolazi među njih sto i kaže im: "U ovih dvadeset godina velik dio ljudi kao da je samo promijenio 'republičko državljanstvo' u puno državljanstvo, petokraku zamijenio šahovnicom, a većinu ostalog zadržao. Najviše stav da 'država' svakome mora naći posao, riješiti stambeno pitanje, osigurati besplatno zdravstvo, besplatno studiranje do 40. godine, vrtić, tramvaj…" Zapravo, maštam o onom što bi se dogodilo nakon što bi im to rekao. Dogodila bi se takva promjena ličnog opisa da bi nakon tog susreta izgledao... jebiga, i dalje kao Škegro.
