Nametanje osjećaja nemoći od strane HDZ-a i asimiliranih im HSS-ovaca i HSLS-ovaca, a prepjevano za klavirom predsjednika, postaje lagano degutantno. Na žalost halapljivih parazita, koji, bez obzira na stranačku opredijeljenost, čine stvarnu većinu na Markovu trgu, tehnologija je napredovala.
Napredovala je dovoljno da se izbjegnu mnoge neugodnosti koje nosi naša demokracija. No, krenimo od najjednostavnijih i vrlo provedivih ideja koje zaista mogu poslužiti u uspostavi prava, koje su se mogle primijeniti i prije 100 godina.
Primjerice, članak 117. kolektivnog ugovora zaposlenih u Hrvatskim autocestama, koji propisuje da svaki zviždač treba biti nagrađen s 10 posto dokazano ukradenog novca iz tog javnog poduzeća. Ako postoji jednostavnija, pametnija, efikasnija i društveno korisnija ideja za borbu protiv korupcije, za nju, nažalost, nismo čuli na ovim prostorima.
Borba protiv korupcije
Zašto od nje ne napraviti zakon?
Budimo realni. Vlada se bori protiv korupcije, a gdje su joj zviždači? Evo tri primjera kako završavaju pojedinci koji simboliziraju građansku hrabrost, a najhrabrije što se za njih čini jest predsjednikova dodjela plaketa hrabrog srca, prazne glave i praznijih džepova, ili kako se već zove.
Ankica Lepej, prije više od 10 godina otkrila da Tuđmanova obitelj ne živi u askezi, danas štrajka glađu. Igor Rađenović, upustio se u klanje s građevinarima 2008., pa dobio po glavi palicom nepoznatog naručitelja, sada se bez ikakve potpore svojih stranačkih kolega upušta u obračun s farmaceutskom kompanijom i ponovno riskira, ako ništa drugo, plaćanje duševnih boli direktorima Medike. Makar njima nije teško nabaviti recept za antidepresive. Vesna Balenović, nanijela pregršt duševnih boli Slavku Liniću i Tomislavu Dragičeviću smatrajući da je 'ukebala' vodstvo Ine u kriminalu teškom 50-ak milijuna eura, nedavno se ponadala poslu, pa se ispostavilo da joj je i dalje zabranjen pristup Ini.
Da je na snazi bio zakon koji bi propisao da je se nagradi zbog razotkrivanja kriminala, možda bi Balenovićka otkrila krađu par stotina milijuna eura i, što je najvažnije, još pedantnije prikupljala dokaze. Zamislite zaposlenike javnih poduzeća ili javne uprave s unosnim hobijem prikupljanja podataka o sumnjivom trošenju javnog novca. Donesu ih istražiteljima i odu ravno na misu da se pomole za kraj svojih financijskih problema, kao da su izašli iz kladionice, a ne USKOK-a.
Ali, ne. Hrvatska ima branitelje svakojakih vrsta i dezena, koji zaslužuju posebno mjesto u Ustavu, zakonu, proračunu, povijesti... pa jedna takva "braniteljska" skupina djeluje i u HAC-u. Na opće zaprepaštenje, digli su bunu protiv sindikata koji je potpisao kolektivni ugovor ne bi li obranili zakonsko pravo da se kriminal ne prijavljuje.
"S pravom se pitamo tko to sebi daje za pravo i u čije ime potpisuje kolektivni ugovor s klauzulom 'davanja' 10 posto sredstava osobi koja prijavi kazneno djelo, a koja su predmet kaznenog djela? Ovdje se radi o čistom kaznenom djelu budući da ovakvih odredbi nema apsolutno ni u Ustavu, a ni u pozitivnom zakonodavstvu Republike Hrvatske", navodi Udruga štovatelja Domovinskog rata. Iako je malo kome nejasno da je zakonodavstvo u nas prije HIV-pozitivno nego samo pozitivno ili zdravo, Udruga se poziva na sljedeću boldanu tezu svog priopćenja: "Naša Udruga u cijelosti podržava svaki zakoniti oblik borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala."
Na žalost zabrinute javnosti, nisu naveli koje to zakonske odredbe krši ovakav kolektivni ugovor i smatraju li da Božidar Kalmeta doista nije imao nikakvog pojma o epohalnim razmjerima krađa u HAC-u.
Nisu se pozabavili ni dugoročnom uštedom, tj. zaradom poduzeća koja bi u ovom slučaju došla kao bonus. Ali, nije to jedina ideja osporavana bez razloga.
Direktna demokracija
Tu dolazimo do nešto složenijeg pitanja, a to je ideja o direktnoj demokraciji. Bez njezine primjene politici prepuštamo brutalnu samovolju. Tako se dogodilo da četiri godine čekamo na odlazak vlasti koja se 'zatekla' u Banskim dvorima temeljem jadne, lažljive predizborne kampanje Ive Sanadera i trgovanja s HSS-om i HSLS-om. Prosvjedi ih ne diraju, a ako se netko od stranaka i zabrine, lakše mu je nakon šopinga ili razgovora s doktorom Apaurinom na Pantovčaku. Briga da idemo stabilno prema dnu kod našeg predsjednika je posebno izražena na reunionima s drugovima iz saborskih klupa. Koliko smo pametniji i bolji nakon prošlotjednih konzultacija?
Možda samo za saznanje koliki može biti maksimum medijske pozornosti za jedno prosječno mlaćenje prazne slame. Da Rohatinski nije iskoristio svoju magiju i pomogao gospodarstvu dozvolom da se u slučaju propasti banaka osigura novac za isplatu štednje samo 17 umjesto 20 posto štediša, tko zna koliko bi ljudi bilo na ulici i koliko bi bambija s Pantovčaka bilo uznemireno zbog predsjednikove zabrinutosti.
Kao što je lijepo primijetio Pokret za direktnu demokraciju, možda rješenje problema dolazi upravo iz ne baš omiljenog bankarskog sektora. Izum internetskog bankarstva bi, recimo, mogao pomoći u provođenju volje birača prije nego čekanje da se Vlada sama sasuši i otpadne nakon četiri godine. Mala plastična spravica zvana token omogućuje klijentima banaka da besplatno putem računala uredno pristupe svojim računima i pritom ne izazivaju sumnju banke u svoj identitet dok plaćaju račune ili nešto treće.
Zašto se ta tehnologija ne bi mogla primijeniti za glasanje na referendumu? Nije kao da nas u prošlosti nisu uspijevali preveslati papirnatim listićima, a ako je dobro za banku, koja, uzgred rečeno, daleko bolje zna gdje su joj pare od bilo koje države, zašto pristupanje svom biračkom profilu putem interneta ne bi bilo dobro i za državu? Svako selo danas ima računalo, a ako i nema, nije li to dovoljno tragično da bi se država trebala pobrinuti za takvu osnovnu infrastrukturnu potrebu? U Finskoj je, recimo, pristup internetu ljudsko pravo.
Informatizacija, porezi, gospodarska politika...
Kad smo već kod interneta, što bi se dogodilo kada bi se stvarno informatizirala državna i lokalna uprava? Beskorisnija, brate, ne može biti.
Ma, postoji niz stvari koje čak i Hrvatsku, povijesno gledano, u pet minuta odbacuju par desetaka godina unaprijed. No, mi nismo u stanju uvesti ni ono što svaka zdrava država desetljećima ima – porez na imovinu. To je toliko 'nemoguće' da se niti ne propituje.
Ali, neke ideje, nažalost, nikada neće pasti na pamet dvorskim ludama koje obilaze Kulmerove i ine dvore. Njih zanima samo kako naštancati više plakata i spotova, pa pristaju i na otužno poziranje fotoaparatima i nizanje fraza za stolom sa svojim gazdama, čiji ekstraprofit u zamjenu za sigurnost tri posto štediša svesrdno pozdravljaju. Ovi, pak, pričaju da im ni u kom slučaju nije pao na pamet njihov profit kada su osnovali inicijativu Radom iz krize, nego isključivo ta neodređena, neuhvatljiva radna mjesta na određeno vrijeme s rokom trajanja kraćim od onog u načete mortadele.
Inventivno. Ni Tesla ne bi znao bolje.
