Ako živiš u Hrvatskoj i mojih si godina (27), onda tvoja priča najvjerojatnije nalikuje kratkom hororcu koji počinje nekako ovako: 'Pozdrav dvadesete, što radite? - Ništa, evo prolazimo' (u pozadini svira tužna violina). Vrlo vjerojatno si nezaposlen, a ako nisi, nezadovoljan si poslom kojeg obavljaš. Možda nisi ni završio faks jer se po treći put premišljaš je li put kojim si krenuo pravi za tebe. I to radiš pri samom kraju svojih dvadesetih. Bravo, tri Tomislava za tebe. Taman da padneš u nesvjest.
Moram priznati da u posljednje vrijeme ponekad imam osjećaj da ludim, ali nemam službenu dijagnozu kojom bi mogla potkrijepiti tu konstataciju. U razgovoru s prijateljicom od 30 i kusur godina sam se malo smirila jer mi se ona samo nasmijala te kazala da ću do njenih godina još barem dvaput 'prošvikati'. Čula sam da se to još naziva i doba 'luksuznog puberteta' - faze kad se ponašaš kao adolescent, izlaziš, piješ, radiš gluposti, ali sada imaš više novaca i vjerojatno vlastitu 'gajbe' u kojima je takve provode lakše realizirati.
(Foto: Thinkstock; tipičan primjer žene u luksuznom pubertetu)
Dokle god vlada sindrom 'dobro je meni ovako, može i gore'
postojat će i dijagnoza 'bit će gore definitivno'
Razlog tom ponekad bolnom i nemoćnom osjećaju nije povratak Saturna (za one koje ne znaju, to je trenutak kada se taj planet u putovanju nađe na istoj točki gdje je bio i u trenutku rođenja, njegov ciklus traje 29 - 30. godina i donosi razdoblja preispitivanja te prvu krizu identiteta, odrastanje, sazrijevanje, preuzimanje odgovornosti) već činjenica da je taj prelazak iz mladosti u drugu polovicu životnog vijeka brutalan. Nema suptilnosti već se događa direktno u glavu. To je vrijeme kad se duge veze prekidaju ili se odnos prenosi stepenicu više, tada se završavaju fakulteti, stari prijatelji se rijeđe viđaju, a nekako ti se čini da ni nemaju toliko više vremena za tebe.
Smjena realnih maštanja i nerealnih očekivanja, u posljednje vrijeme postaju konstanta. Počinješ se pitati je li tvoje samopouzdanje uopće utemeljeno, ali u isto vrijeme nema žive sile koja te može zaustaviti kada si nešto umisliš. Od toga koja je granica tvoje tolerancije na prijatelje, ljubavi i ljubavnike do toga da si u stanju baljezgati čuda na svom 'blogu' ili društvenim mrežama. Svijet je moj, ja sam najpametnija i reći ću svima sve što ih ide. U svijetu u kojem je T(r)ina Katanić najčitanija vijest tjedna, a događanja na Markovom trgu ti tjeraju strah u kosti zbog količine mržnje koncentrirane na jednom mjestu, a ljudi koji te događaje podupiru te još više plaše, što ti drugo preostaje da se počinješ pitati jesi li dio normalne manjine ili si i ti jednako lud u svojem ekstremu i netoleranciji na takve gluposti? Glasam za ovu 'normalnu manjinu'.
Tini je sigurno gore nego meni ovih dana.
Nisam toliko blesava da mislim da se loše stvari događaju samo meni, ali kad se događaju, volim raditi razmaženu žrtvu od sebe. Kukam i kukam. U drugim trenucima, onima euforije sam prilično nabrijana i bezbrižna. Blaga bipolarija. Čak i kada misliš da si nezavisna i samostalna osoba (a s obzirom na broj izdržavanih studenta i stopu nezaposlenosti mladih ovakvih ima malo), u pozadini mozga ti se još uvijek nalazi misao da će te obitelj, ako je imaš, uvijek spasiti iz problema.
Život mi polako postaje ‘poso – kuća, kuća – poso‘, uz poneku pivicu iznimke u tjednu. Oh ne, kad se to dogodilo? Znam da ću sada zvučati bahato jer većina mladih Hrvata niti nema posao, ali na sreću, ne dijelim njihovo iskustvo.
Sada mi je 27 i ponekad mi se čini da svoj život promatram iz prizme neke druge osobe. Ta druga osoba kao da me testira i svjesno ohrabruje da hrabro kročim kroz život i njegove izazove, ali je vrlo svjesna moje lijene crte ličnosti i špota je kad se previše izrazi. Ta Osoba koja me gleda, ona dobro zna da sam se oko nekih stvari više u životu mogla potruditi, ali mi se nije dalo. Ona je svjesna propuštenih prilika. Ipak, ne zamjera mi toliko već gleda naprijed, ne dopušta mi da budem zadovoljna premalim, drži me na životu, daje mi taj hype koji mi pomaže u ne tako svijetlim danima. Puca me adrenalinom da ne prestajem tražiti svoje mjesto pod suncem.
(Ako vam je dosta filozofiranja, stanite ovdje i poslušajte sljedeći video koji je u skladu s 'bipolarnom' atmosferom kasnih dvadesetih , a ako nije, nastavite skrolati)
Ne želim uvrijediti ni one starije od 27 što kukam o čudljivosti odrastanja i faze koja me uhvatila u ovim godinama, ali morate me shvatiti, meni je ovo sve novo, zato sam zbunjena. Vi koji ste ovo prošlo vjerojatno ćete mi se smijati. Ili se s nostalgijom prisjećati vlastite zbunjenosti u tom predjelu života. Nemojmo zanemariti ni činjenicu da je 27 presudna za preživjeti, i veće se face okončale svoje živote u ovoj dobi jer nisu mogli podnijeti pritisak.
Neki dan sam provela vikend doma, što je sve češći prizor u posljednje vrijeme. Bila sam doma i uživala. Nije mi bilo ljepšeg od toplog kreveta i serije filmova koje sam si pripremila. Tad mi je sinulo – smrt je bliža nego ikada do sada, čujete li ju? Zvuk u koji sve dublje koračate.
(Foto: Thinkstock; smrt je sve bliža, čuješ li njen zvuk?)
Tijelo mi možda stari, ali i pamet dolazi do te točke da se, dok plešem u klubu, počinjem pitati ‘Kakvo je ovo s*anje? Neću bezveze skakati na ovu glupost, kakva je ovo buka?’. S pravom žalim davno zaboravljene događaje iz mladosti, prvo pijanstvo, prvo barenje, prvo plakanje.
Odjednom žudim za vremenom za odmor, pronađem vremena za druženje s mamom, tatom, sjetim se češće javiti i baki… Odjednom više brinem o vlastitom tijelu, odlazak u dućan po namirnice me uzbuđuje više nego ranije, više se ne živciram toliko oko nevažnih ljudi jer s istima prekidam svake kontakte kad prijeđu dozvoljenu granice te pomno biram s kim ću dijeliti uspomene...
Ako dijeliš moje iskustvo, žao mi je što ti ovo moram priopćiti, ali TVOJE DVADESETE SU PRI KRAJU!!!
Znam da ti je to udarac na ego, a kad joj tome dodamo prava koja si imao u mladenačkoj/studentskoj dobi, oduzmemo sa sve većim brojem slavnih osoba mlađih od tebe koje pratiš na Instagramu, u plusu nikako nisi. I pod tim ne mislim na Rihannu, Lady Gagu i slične. I one su već stare i matore kao ti, a neke nove male Kardashianke zaokupljaju svijet.
Ali nemoj se baciti u preveliki bed. Velike su šanse da imaš puno bolji modni stil nego početkom dvadesetih, a ako si i malo okrugliji nego ranije, nije problem, ako u tom okrupnjavanju, naravno, ne pretjeraš. I što je najbitnije, nitko više ne očekuje od tebe da zadovoljiš njihova očekivanja, postaje jasno da trebaš biti sposoban za ispunjenje istih. Ali ne odgovaraš više nikome ako ih i ne ispuniš, osim sebi.
Mnogi se boje starenja jer misle da nikada više neće nešto napraviti po prvi put, osjetiti adrenalin i leptiriće u trbuhu, da će 'izblijedjeti u carstvu mediokriteta te da im život sve više postaje nalik na dugo putovanje do IKEA namještaja'.
No, stvarno nije tako – starenje podrazumijeva i otkrivanje novih stvari za koje nisi znao da bi ti se mogle svidjeti, ne kukaš smo o onim stvarima koje si nekad volio. Nemoj nikad postati onaj očajnik/očajnica koja u donjem dijelu podrapane trenirke samo kuka za mladim danima, živi na staroj slavi i tone u sivilo vlastite monotonije…
Moraš se početi suočavati s realnošću koja se promijenila u treptaju oka. I to u Hrvatskoj, u kojoj je goli opstanak iz dana u dan sve veći izazov.
Zbogom luda glavo. Dobar dan, tu i tamo koji ludi provodu. Zbogom roditeljska pomoći i lažna sigurnosti. Zbogom tijelo vreteno, ono koje je nekoć moglo podnijeti i pet dana partijanja, vidimo se u nekom drugom životu. Dobar dan, računi i iščekivanje minorne plaćice krajem svakog mjeseca. I tako do kraja života. U slučaju da nešto od sebe ne počneš da radiš upravo sada, od ovog trenutka. Nikad nije kasno, dok nije prekasno.
______________________________________________
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.
