– U autobus je, sav uspaničen, uletio školarac koji je u školu zaboravio ponijeti bilježnicu koju mu je taj dan učitelj trebao ocijeniti. To je, preklinjući, objašnjavao vozaču, koji mu je naredio da izađe iz autobusa jer mu je rok važenja autobusne karte istjecao za koju minutu. Malac nije imao para za kupiti novu kartu i molio je vozača da mu dopusti vožnju neke dvije ili tri stanice. Ovaj je to kategorički odbio ponavljajući da karta istječe za koju minutu i neka izlazi iz autobusa. Dječak je to odbio, vozač je ugasio motor i rekao da će zvati policiju. Trideset ljudi u autobusu ostaje zatočeno zbog jedne školske bilježnice.
Ustaje jedna žena i kaže dječaku: ''Evo, ja ću ti kupiti kartu'', što on, prethodno se pristojno zahvalivši, također odbija i napušta autobus. Tim potezom je dokazao da mu nije bilo do švercanja i da priča o zaboravljenoj bilježnici nije bila izmišljena. Autobus kreće, dječak izgubljeno plače na stanici i svima nam je u autobusu muka. Osim vozaču.
'A tko si TI da mene pozivaš na red?!'
– Minutu prije kretanja u autobus, na srednja vrata, ulazi teško pokretni starac od nekih osamdesetak godina (dob kad se autobusna karta više ne plaća). To jest pokušao je ući. Vozač, ugledavši taj pokušaj u retrovizoru, naglo pritišće dugme za zatvaranje vrata, čovjek ostaje prikliješten. Starac, s bolnom grimasom na licu, jauče, ostali putnici skoro pa ravnodušni, ja skačem, obrušavam se na vozača. On me drsko gleda u oči i prezrivim tonom pita: ''A tko si TI da mene pozivaš na red?!'' Napuštam autobus tresući se od bijesa da ne podlegnem porivu da na vozača nasrnem šakama.
– Stanica u centru grada, najprometnija stanica, ona kraj pazara (tržnice). Starija gospođa (također u dobi kad se karta više ne plaća), sa štakama u rukama, moli kontrolora (to su oni kontrolori koji stoje na stanicama i paze da ne bi slučajno netko ušao na srednja vrata i tako izazvao propast i stečaj firme) da je pusti da uđe na srednja vrata jer je u gužvi na prvim vratima uvijek netko bezobzirno nagazi. Ovaj joj, bahatim tonom, odgovara: ''Ajmo na prva vrata, BABA, na prva.'' ''Baba'' spuštene glave odšepesa, ja se okrećem i žurno napuštam poprište događaja. Inače bih na tipa nasrnula šakama, znam.
Ovdje prekidam nabrajanje, uz napomenu da su ovo samo neke od gotovo pa svakodnevnih situacija čiji sam užasnuti svjedok bila. Koliko ovakvih situacija ima, koliko ljudi im je svjedočilo, lako je pretpostaviti. Naime, sudeći po vijestima iz crne kronike, ovo nisu izdvojeni, rijetki slučajevi, ovo je postala poslovna politika splitskog Prometa. Na adresu dotičnog i ja i mnogi drugi slali smo ogorčena pisma i pritužbe, ali, kao što vidimo, efekta nije bilo.
Švercanje u autobusu nije hrvatska ekskluziva. Dapače, švercanje u autobusu jedna je od onih stvari po kojoj smo odavno uvjerljivi dio Europske unije. S tim problemom se bore valjda sve zemlje svijeta koje uopće imaju javni gradski prijevoz. Putovala sam nešto malo po tim zemljama, a kako sam oduvijek spadala u one koji se, u bilo kojoj zemlji, od točke A do točke B prebacuju sredstvima javnog prijevoza, o ovoj pojavi znam, što bi se reklo, iz prve ruke.
I, vezano uz dotičnu pojavu, nikad, ali nikad nisam nigdje svjedočila bilo kakvim neugodnim zgodama, osim u vlastitoj zemlji. U onim stranim državama, vožnje su bile tako spokojne da nije bilo razloga da ih po nečemu uopće i pamtim. E pa sad ih se, sa sjetom, itekako prisjećam. Ukrcaš se, ljudi se muvaju, ulaze, izlaze, tu i tamo uleti nekakva kontrola, sve se odvija bez zastoja, nema povišenih tonova, kavge, fizičkih obračuna. Na isti način se sve odvijalo i u Hrvatskoj, konkretnije, u Splitu, do određenog trenutka.
Prije rata u autobusima je bilo veselo
A određeni trenutak, onaj prijelomni, kad je sve otišlo kvragu, iako smo službeno postali civiliziraniji, bio je rat. Prije rata u autobusima splitskog Prometa je bilo veselo. Gužva, buka, metež, osnovnoškolci i srednjoškolci, umirovljenici, domaćice koje se s punim kesama vraćaju s pazara, vozač i kondukter. Ulazilo se i izlazilo, poneko se švercao, kako se to rješavalo nemam pojma, ali incidenata se ne sjećam. No, jako se dobro sjećam da smo se s tim kondukterima smijali i šalili. I oni s nama.
Agresije nije bilo, namrgođenih tipova u žutim košuljama prometne kontrole koji na stanicama ljude razvrstavaju kao stoku nije bilo, a opet je sve funkcioniralo. Promet je radio i zarađivao, te unatoč izostanku manične kontrole i represije nije, kako vidimo, ni propao. Skoro pa bih rekla – nažalost.
Autobusima se voze, ajmo to tako reći, uglavnom 'obični' ljudi
Autobusima se voze, ajmo to tako reći, uglavnom ''obični'' ljudi. To su oni koji si ne mogu priuštiti ni taksi ni privatni prijevoz. Najvećim dijelom radi se o najranjivijim kategorijama društva – o umirovljenicima i djeci. Dakle, o onima od kojih se (na stranu iznimke), u principu, ne moramo braniti šakama. I opet moram spomenuti rat.
Naime, do rata, vožnja autobusom rijetko je bila tema novinskih vijesti iz crne kronike. Od rata pa naovamo, vožnja autobusom pretvorila se u ono što se često naziva ''nastavkom rata drugim sredstvima'', s tom razlikom što ovaj put ne ratuju dva naroda, nego se bijes i agresija usmjeravaju prema pripadnicima vlastitog naroda, i to – nenaoružanog. Osim ako se oružjem ne smatraju kesice pune voća i povrća, školske torbe i štapovi umirovljenika. I žvake.
Naravno da je za svaku osudu nasrtanje putnika na vozače autobusa. Jedini je problem što, trenutno, očito većina putnika ne vidi nikakvo drugo rješenje. Trpe, trpe, pa onda jednog dana ''puknu''.
Briga njih za duševne patnje ljudi kojima pružaju 'usluge'
Čini se da se problem neće tako skoro riješiti, dok god žrtve ponižavanja i zlostavljanja budu čekale da uprave gradskih prijevoznika nešto poduzmu. Da se pristojno izrazim, briga njih za duševne patnje ljudi kojima pružaju ''usluge''.
S druge strane, nasrtati na vozače šakama je nagori mogući način rješavanja problema. Osim što nasilje nikad nije rješenje, počet će stradavati i oni vozači i kontrolori koji radeći svoj posao ne gaze druge ljude. Jedino rješenje bi dakle bilo pružatelje usluga ostaviti – bez primatelja usluga. Tim načinom bi se mogli recimo efikasno riješiti i problemi na širem društvenom planu – ostaviti loše i bahate političare bez glasača, preskupe i prevarantske trgovačke kuće bez mušterija i tako dalje.
Napustiti autobuse dobrovoljno. Pa nek' se odvezu svi skupa, i političari, i trgovački lanci, i vozači, i uprave gradskog prijevoza, tamo kamo svakodnevno, skupo nam to naplaćujući i usput još i pljucajući po nama, voze sve nas.
