Jedan naš portal već godinu dana na svojim stranicama ima anketu s pitanjem "Tko može izvući Hrvatsku iz krize?" Ponuđeno je skoro četrdeset imena – tu su skoro svi akteri domaće političke i ekonomske scene, od Borislava Škegre preko Jure Radića do Ive Josipovića. Kako svog favorita nisam našao na popisu, koristim ovu priliku da je barem nominiram. Radi se o sestri Bernardici.
Zašto? Zato što je ključni problem ovog društva, to je i laicima jasno, prevelik broj ovisnika o proračunskim sredstvima. O kakvoj epidemiji se radi govori i podatak da u ovoj zemlji radi samo 37% radno sposobnog stanovništva. Ostalih 63% je, što preko mirovina, što preko raznih oblika socijalnih davanja, navučeno na proračun. U ovih 37% ulaze i svi državni službenici – dakle, isti tip ovisnosti samo malo drukčije zapakiran.
Sve su to klijenti istog dilera koji je i sam ovisnik – države. I sad kad je naš diler/ovisnik došao do točke da više nema ni za svoje potrebe, a kamoli za sve te klijente koje opskrbljuje, dogodila se sveopća kriza.
No dobro – ovisnost se, znamo, može svakom dogoditi. Pitanje je samo što će ovisnik napraviti u onoj točki u kojoj je već prodao svu obiteljsku srebrninu i u kojoj mu je jasno da više nema načina da zadovolji svoje ogromne apetite.
Što je u tom trenutku napravio naš distributer/ovisnik? Vijest iz studenog prošle godine glasi: "Nakon petogodišnje pauze, ministar financija Ivan Šuker ove se godine već dvaput zadužio preko obveznica na inozemnom tržištu, a u sljedeće tri godine planira to još češće."
A sada definicija: "Državna obveznica (engl. treasury bond) je dužnički vrijednosni papir kojim se država kao izdavalac obvezuje da će u određenom roku vratiti pozajmljena sredstva uz određenu (fiksnu) kamatu."
Naravno, ne postoje transkripti Šukerovih žicanja po planetu, ali siguran sam da izgledaju nekako ovako. Šuker se znoji, krizira, kumi, moli, a predstavnik inozemnog financijskog tržišta nadmeno ga gleda, još mu se i smije.
"Ali, molim vas, kako ne razumijete, u totalnoj smo krizi", govori Šuker.
"Shvaćam", ovaj je skuliran, "ali sigurno imate doma nešto za prodat – neku banku, telekomunikacijsku firmu, nešto."
"Ma već smo sve prodali", očajan je Šuker.
Onda se sjeti: "Brodogradilišta! Imamo brodogradilišta!"
"Šta ti misliš da sam ja idiot?!", kaže ovaj.
"Hoćete obveznice?! Evo, potpisat ću da smo vam dužni! Vratit ćemo vam sve! Sigurno! Evo, vi odredite kamatu."
Ovaj malo razmišlja pa kaže: "Ajde, ajde, evo ti! Ne mogu te više gledat takvog! Ali, ovo ti je zadnji put!"
"Naravno, naravno, sad ćemo sve restrukturirat, sredit ćemo se, samo nam je ovo trebalo da dođemo malo sebi, znate kako je."
Koji dan poslije, Šuker se slavodobitno vraća doma, na opće oduševljenje svih proračunskih ovisnika – stigla roba!
Nažalost, isto se ponašaju i svi oni manji ovisnici koje Šuker proračunskim sredstvima redovno snabdijeva.
Vijest od srijede: "Čak 16 od 21 javnog poduzeća nije poslušalo naputak Vlade – svog vlasnika – da nakon 1. srpnja prošle godine smanji troškove za plaće svojih zaposlenih za deset posto. Javna su poduzeća u devet mjeseci 2009. skupila trošak zaposlenih od 6,65 milijardi kuna, dok je on u 2008. godini u istom vremenskom razdoblju bio gotovo 200 milijuna kuna manji, odnosno iznosio je 6,47 milijardi kuna."
Kad mu voda dođe do grla, svaki ovisnik mora izabrati između dviju mogućnosti. Prva je da se suoči s problemom, prođe bolnu katarzu i otiđe u komunu, gdje će mu časne sestre iz dana u dan ponavljati da je put prema izlječenju proizvodnja novih vrijednosti – glinenih figurica svetaca, recimo.
Druga varijanta je da postupi kao prava narkomančina i šutne se još jednom, pa kud puklo da puklo. Naši proračunski ovisnici izabrali su, čini se, ovu drugu varijantu.
"Ali, ta varijanta vodi u propast!", zgražat će se svatko tko imalo racionalno razmišlja.
Narkoman na to ima spreman odgovor: "Boli me kurac, meni je super!"
