Zbog zakašnjele modernizacije čak tri četvrtine hrvatskog
teritorija danas je provincija koja odumire biološki, gospodarski
i kulturološki.
Dva kafića, dvije kladionice i ne uvijek podružnica pošte najčešća je slika hrvatske provincije koja ima i neke prednosti jer sve više ljudi cijeni miran i humaniji ritam života, "sporije vrijeme", čist zrak i prirodu i život kakvog više nema u velikim gradovima, ističe politolog i povjesničar Tado Jurić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta za Večernji list.
Za oživljavanje periferije predlaže da se po uzoru na njemački solidarni doplatak koji se nekoć uveo za razvoj istočne Njemačke uvede tzv. "Hrvatski solidarni doplatak" od 2 posto iz prireza Zagreba te iz Fonda sredstava zarađenih u turizmu. Na pitanje zašto bi Zagreb pristao na to, uzvraća:
"Čak 70 posto stanovništva Zagreba doseljeno je iz provincija, Zagreb ima najveću korist od hrvatskog naroda jer je centralizirao sve institucije na svom tlu i jer je crpio periferiju još od 1960-ih. Istovremeno, visoka koncentracija institucija u Zagrebu omogućava niz pogodnosti za one koji kontroliraju najvažnije resurse, ali indirektno i za sam grad Zagreb. Hrvatska se u zadnjim desetljećima demografski polarizirala na Zagreb i okolicu kao gospodarsko i demografsko središte države te na priobalje, koje atraktivnost temelji uglavnom na turizmu."
Dosadašnji pokušaji regionalno uravnoteženijeg razvoja nisu dali očekivane rezultate. Stoga smatra da je ključna demografska mjera oživljavanje hrvatskih periferija jer sve druge mjere ne jamče ostanak stanovništva na određenom prostoru. Iz sociološke literature poznato je da bez mjera i intervencije države provincije ne samo da ostaju periferije nego to postaju sve više. A zbog iseljavanja one su na putu društvenog zaborava i društvene smrti.
"Posebno je demografski teška situacija u istočnoj Hrvatskoj i na svim rubnim teritorijima, gdje je propast malih industrija bez otvaranja novih radnih mjesta u drugim djelatnostima uništio i posljednje mogućnosti zaposlenja kojim bi se barem zadržalo postojeće stanovništvo. Od 2011. do 2020. stanovništvo istočne Hrvatske je prirodnim kretanjem i iseljavanjem smanjeno za 105.698 građana. U Slavoniji već sada živi manje od 700.000 stanovnika, što je scenarij koji je bio očekivan tek oko 2030. Od 1991. Slavonija je izgubila čak 300.000 stanovnika, što je pad za 30 posto. Nemar države prema svojim provincijama očituje se i u tome što je danas nemoguće otputovati iz Pakraca u Požegu javnim prijevozom, dok je avantura stići primjerice iz Iloka ili Vukovara u Zagreb autobusom. S druge strane, iz svih tih mjesta svakodnevno se može birati pet autobusnih termina za iseljavanje u Beč, München... ", govori Jurić, dodajući da je nužno povezati periferiju brzim vlakovima sa Zagrebom te obnoviti autobusne linije unutar i između županija kao i sa Zagrebom.
Intenzivno iseljavanje iz Hrvatske iz koje se od 2011. iselilo 370 tisuća građana, a od toga samo u Njemačku njih 310 tisuća, posljedica je, smatra, zakašnjele modernizacije.
