Kako je Hrvatska reagirala na pojavu izbjeglica?
Na pitanje kako je Hrvatska reagirala na konkretnu pojavu izbjeglica, nakon što se više tjedana o njima govorilo kao problemu koji nas dotiče samo posredno, politolog Petar Strpić odgovara da je seoba stanovništva s Bliskog istoka na europski sjever pojava dugog trajanja, a činjenica da se u medijima i politici na nju gledalo kao na problem 'koji se nama ne dešava' naprosto je rezultat 'elementarne neupućenosti i višegodišnjeg gledanja samo u hrvatski politički pupak'.
Riječki teolog Zoran Grozdanov kaže da iako su u hrvatskoj javnosti izbjeglice predstavljane kao priča koja nas se ne dotiče izravno, hrvatski mediji su iznosili pozitivne primjere pomoći te stvorili pozitivnu sliku prema izbjeglicama. Tome treba dodati nedvosmislenu poruku dobrodošlice izbjeglicama koje su uputile vjerske zajednice, naglašava.
Kršćanskim vjernicima, a takvima se deklarira većina građana ove zemlje, obvezujuća mora biti sljedeća rečenica iz Biblije: "Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga", a takve slične stavove možemo pronaći i u drugim knjigama koje su mjerodavne za vjernike drugih vjeroispovijesti. Takav stav, da srdačnim primanjem stranaca primamo i Boga samoga nalazi se u srcu judeokršćanske tradicije na koju se većina naših političara toliko usrdno poziva. Svako njihovo ponašanje, ali i ponašanje vjerskih zajednica, ispod ove razine je ne samo nehumano nego i duboko nevjerničko, ističe Grozdanov.
Arhitektica Ana Dana Beroš, čiji Odred za arhitekturu savjesti ARCHIsquad prije nekoliko godina nije naišao na razumijevanje vlasti u pogledu humanizacije centra za strance u Ježevu, ali koja je s kustoskim projektom Intermundia - koji istražuje transeuropske i intraeuropske migracije - pozvana na prošli Venecijanski bijenale, izrazila je zadovoljstvo činjenicom da hrvatska službena politika nije priredila izbjeglicama ono što su doživjele na granicama Makedonije i Grčke, Srbije i Mađarske.
(Foto: Marko Mrkonjic/PIXSELL)
"Želim vjerovati kako moji sugrađani smatraju da je nedopustivo nečovječno tretirati one koji su pobjegli od rata. Hrvatska k tome poznaje vlastita iskustva izbjeglištva, primjerice iz Drugoga svjetskoga rata kada su stanovnici Dalmacije bili u izbjeglištvu u El Shattu u Egiptu, poput obitelji moga oca, te iskustva izbjeglištva u Domovinskom ratu", kazala je Ana Dana Beroš.
Njezin rad na Venecijanskom bijenalu prikazuje slučaj talijanskog otočića Lampedusa kao zatvorene čekaonice na ulasku u 'tvrđavu Europu', što je i politologu Dragutinu Laloviću potpuno neprihvatljiva koncepcija Europe.
Istinska ideja Europe nije tvrđava nego suprotno od toga, velika demokratska republika, kako je i doživljavaju izbjeglice. Ove male zemlje poput Mađarske brane koncepciju Europe koja je oslobođena osnovnih humanističkih načela. Mađari se ponašaju kao neka srpska krajina koja štiti kršćansku Europu od ne znam kakvog vala novih nomada.
Pojava izbjeglica potiče redefiniciju Europe u smislu Kantova načela hospitaliteta, to je pravo svakoga da u slučaju progona u destruktivnim režimima bude dočekan kao građanin svijeta u bio kojoj zemlji koja se temelji na republikanskom ustavu. S moralnog stajališta to je toliko samorazumljivo, kao da me pitate treba li prati ruke, kaže Lalović i dodaje: Mora postojati solidarnost utkana u sve norme, i kako je, pobogu, moguće drugačije razmišljati?!
Lalović upućuje i na drugu razinu, naime da je problem Sirije i europski problem, te da su izbjeglice jedna od njegovih konzekvenci. To potvrđuje izjava jednog izbjeglice: "Meni ne bi padalo na pamet da odem da nisam morao. Dajte vi sredite stanje dolje pa ćemo se mi vratiti".
Naravno, taj problem je uvijek povezan s tehničkim kapacitetima koje imate jer ne možete primiti neograničen broj ljudi, ali u principu morate biti otvoreni za njih. To stavlja u graničnu kušnju ideju Europe i ako bi prevladala 'mađarska opcija', značila bi fašizaciju Europe, što mislim da ne može proći, ali postoji kao opasnost, kazao je Lalović.
(Foto: Marko Mrkonjic/PIXSELL)
Strpić se ograđuje da prostor koji ima na raspolaganju ne omogućuje adekvatan odgovor, ali ukazuje na primjer Italije koja se od početka devedesetih nosila s problemom albanskih imigranata ocrtava težinu fenomena. Naime, Italija je držala da će zakonom "Martelli" onemogućiti daljnju albansku ilegalnu imigraciju. Usprkos zatvorenoj granici Italija je dva puta morala staviti taj zakon izvan snage jer je bila primorana prihvatiti ilegalne imigrante koji su na silu ušli u zemlju.
Primjerice, 15 tisuća ilegalnih imigranata diglo je 1991. u Bariju pobunu razorivši lokalni stadion. Svi su oni na koncu dobili dozvolu boravka. Konačno je 1997. Italija vojnim sredstvima zatvorila albanske teritorijalne vode potopivši krijumčarske brodove i poslavši vojne postrojbe u "humanitarnu misiju". E sad, valja usporediti problem male albanske imigracije s kapacitetom bliskoistočnog demografskog lonca da bi se ocrtali obrisi veličine problema. Izbjeglice dolaze i dolazit će, ocjenjuje Strpić.
Kakvo je raspoloženje hrvatske javnosti prema izbjeglicama?
Petar Strpić smatra da za sada u općoj hrvatskoj javnosti dominira razumijevanje izbjeglica utemeljeno na solidarnosti i humanosti. "Pa mi smo zemlja s naslijeđem jednog socijalno osjetljivog režima bivše države", dodaje. S druge strane, teorije zavjere nalaze plodno tlo kod glasne manjine zbog neinformiranosti o stvarnim dimenzijama izbjegličkog fenomena te zbog već poznatih arhitekata zavjera koji koriste svaku nacionalnu teškoću ili krizu kako bi plasirali u društvene mreže i uopće politički krvotok još jednu novu antihrvatsku zavjeru. Riječ je u pravilu o ekstremnoj desnici, koja će iz tuđe bijede i teškoća u njezinu savladavanju raditi vlastiti politički kapital. U aktualnom slučaju riječ je orbanovštini na hrvatski način, ocjenjuje Strpić.
Grozdanov, koji objašnjava da se stanje s izbjeglicama često mijenja pa i odnos prema njima, kaže da ga zabrinjavaju stavovi nepovjerenja na portalima, ali još više "licemjernost hrvatskih političara". Oni su, kaže, dok je priča o izbjeglicama bila tako daleka da se na njoj samo moglo vježbati suosjećanje, izjavljivali štošta pozitivno, a sada kad su izbjeglice tu i treba im pomoći, zatvaraju granice i mole ih da više ne dolaze.
Očekujem i od civilnog društva i od vjerskih zajednica da oštro osude odluku Vlade o zatvaranju granice. Njima ne bi na pameti smjela biti tzv. "nacionalna sigurnost" i "nacionalna politika", već jedino i isključivo pomoć izbjeglicama, kaže Grozdanov.
Nemoć izbjeglica, njihova nesreća i patnja vape do neba i oni su mjesto na kojemu bi trebalo civilno društvo i vjerske zajednice graditi svoj stav prema tom problemu. I to ne samo tako što će humanitarno pomagati, već tako što će oštro osuditi politiku vlasti, ako takva politika imalo krene prema onome što su Mađari napravili, kaže Grozdanov.
I Ana Dana Beroš kaže da se stanje često mijenja i da ocjena može zastarjeti za nekoliko sati. Ipak, jasno se ističu dvije vrste stavova: dok s jedne strane dio hrvatske javnosti pokazuje suosjećanje, a mnogi i konkretno pomažu, nažalost, svjedočimo svakodnevnom virtualnom i "uličnom" širenju stereotipa o izbjeglicama kao onima koji će oduzeti naše poslove, ugroziti našu kulturu, ili koji su mogući teroristi. U vremenima u kojima su i hrvatski građani osiromašeni, jednostavnije je nezadovoljstvo usmjeriti prema drugima, nego biti otvoren prema razumijevanju svijeta bez granica, dodaje Ana Dana Beroš.
(Foto: Marko Mrkonjic/PIXSELL)
Dragutin Lalović smatra da u ispravno postavljenoj politici navala izbjeglica ne bi trebala biti razlogom stvaranja negativnog raspoloženja. Daleko od toga da su ove izbjeglice neprijatelji. No, postoji tumačenje koje ove ljude ne smatra izbjeglicama nego provokacijom, komplotom protiv Europe, što u stvarnosti nije točno nego je "objašnjenje blisko raznim fašističkim ideologijskim temama". Kad ljudi prestanu imati povjerenja u sebe i počnu slušati samo vođu, to je znak fašizma.
Nisu Mađari sami, takvo raspoloženje postaji svuda. Hrvatska je u jednom bitnom segmentu, vjerojatno većinskom, konzervativna, a u jednom manjem unutar toga i sklona fašističkoj politici. Nijemci su pak oduševljeni jer njima trebaju ti ljudi. Naravno da će neki parazitirati, ali u biti to je prilika za optimalizaciju razvojnih resursa, od kojih je najvažniji povjerenje. A bojazan da će Hrvatska propasti zbog velikog broja izbjeglica također ne stoji. Hrvatska je bila najbolja kad je brinula o 500 tisuća izbjeglica, zaključuje Lalović.
Kako bi se događaji mogli dalje razvijati?
Strpić, međutim, smatra pogrešnom paralelu o pola milijuna ratnih izbjeglica i prognanika koje smo uspješno servisirali 'pa ćemo valjda znati i s ovih nekoliko tisuća'. Kad ta 'dosjetka' dolazi iz politike, jasno je da smislena strategija nedostaje, kaže.
Trenutne procjene o vrhu izbjegličkog vala od 20 tisuća su stavljene u optjecaj bez ikakvog objašnjenja, smatra i dodaje da na pitanje kako će se dalje stvari razvijati nema uporišta za stručni odgovor.
"Kratkoročno gledajući, ako Hrvatska i bude mogla tehnički, humanitarno i politički servisirati aktualni priljev izbjeglica, ali ih brzo ne bude mogla 'koridorirati' prema krajnjim destinacijama, izbiti će velika unutrašnja kriza potencirana politički neodgovornim ponašanjem vlasti željnih političkih čimbenika", smatra Strpić.
Harmica, izbjeglice
(Foto: Borna Filipic)
Za odgovor o općim zbivanjima bi se valjalo odmaknuti dva koraka kako bi se iz šire slike, bliskoistočne ali i mediteranske, moglo progovoriti o očekivanim veličinama izbjegličkih plima na relaciji jug - sjever. Potom bi valjalo propitati mogućnosti europske politike da se suoči s problemom, kaže Strpić i ističe da su dvije opcije u igri: ona po uzoru na projekt Rio Grande iz SAD-a, a to je ono što radi Orban a drugi najavljuju; ili europska solidarnost pretočena u azilantsku politiku koja za sada ne funkcionira naprosto zbog nepostojanja europske zajedničke vanjske i sigurnosne politike.
"Malo je vjerojatno da bi u doglednoj budućnosti Europa imala snage i volje poduzeti jedan 'humanitarni projekt' po uzoru na talijanski u Albaniji. Uostalom, sve intervencije u regiji odakle dolaze azilanti, počevši od francuske 'humanitarne intervencije' u Siriji 1860. pa do tzv. 'Arapskog proljeća', dekuražiraju svojim ishodima", kaže Strpić.
Grozdanov kaže da ne zna koliki su kapaciteti Vlade da sustavno rješava problem velikog broja izbjeglica, ali smatra da ona mora pomoći izbjeglicama tako što ih neće zadržavati 's one strane granice', prebacujući tako problem na druge države. Jedan od snažnih kapaciteta koji će Vlada ubrzo imati je i njihova nedavna odluka da donacije hrane oslobode PDV-a, čime bi se bez problema mogla osigurati hrana za veliki broj ljudi. Nadam da će ta odluka stupiti na snagu vrlo brzo, kaže i naglašava da se u ovoj humanitarnoj krizi moraju uključiti i građani, osobito u pogledu kroničnog nedostatka hrane, i 'povući puno više no što Vlada izgleda nudi'.
Za Lalovića pitanje 'što s izbjeglicama' nije samo pragmatično pitanje, nego i temeljno, poput pitanja 'što hoćemo s tom Europom'. Imamo li uopće ideju da se razvijamo i to tako da imamo aktivnu ulogu u Europi ili smo mi netko koga drugi smještaju u neku od svojih ladica?
"Ovo što se događa ne ukazuje na ugrozu Europe nego je šansa za njezin razvoj. Hrvatska mora biti u skupini zemalja koja traži razvoj odnosa prema islamu, te da sama bude most prema islamu. Bosna je najbolji i najveći eksperiment Titove Jugoslavije, projekt demokratizacije islama, kao što je i Turska. Ona je u interesu Europe i sigurnosno i civilizacijski. Hrvatska mora izići iz svoje začahurenosti i, s obzirom na iskustvo s Bosnom, biti aktivni europski akter na tom projektu", zaključuje Dragutin Lalović.
