Pamtim to kao da je bilo danas – kraj studentske godine, početak ljeta i potraga za ljetnim poslom. Tako nekako mi je skoro sve godine studija izgledala sredina sedmog mjeseca. Pa, iako sam skoro sva studentska ljeta proveo radeći, kad čujem današnje studente, taj moj rad bio je mačji kašalj. Odvijao se po principu – može i ne mora. Ako se dogodi, dobro dođe za džeparac i hranarinu, ali da je bilo nekog stresa oko njega, i nije. Iz jednostavnog razloga što sam bio među onim sretnicima kojima je država plaćala studiranje pa mi o toj zarađenoj lovi nije ovisio nastavak studija.
Poslušajmo sada današnjeg studenta Gorana, koji je dao izjavu Novom listu o poslu koji traži za ovo ljeto:
"Građevinski poslovi najbolje se plaćaju, ali treba izdržati 10 do 12 sati svaki dan na ljetnoj žegi. Što ću, nemam baš prevelikog izbora. Dok traju predavanja nema šanse da uspijem obaviti kakav povremeni posao, jer sam Bolonjac. Studij plaćam 7.600 kuna, a da ne spominjem još dodatne troškove upisa od 300 kuna. Sva zarada otići će mi na podmirivanje školarine. Ne očekujem previše zabave ovog ljeta."
I dok su u vrijeme dok je još Bog hodao po zemlji studenti, uključujući i nižepotpisanog, student-servise obilazili cijele godine, paralelno radeći kojekakve poslove i studirajući, današnji studenti student-servise opsjedaju uglavnom ljeti. Riječki student-servis, naprimjer, bilježi pad od 20% posto prometa u prvih šest mjeseci ove godine, a upravo zahvaljujući tome što Bolonja, organizirana poput srednje škole, studentima ostavlja malo i nimalo prostora za rad uz studiranje, pa se, poput Gorana, s jedne strane stisnuti školarinama, a s druge nemogućnošću da rade dok studiraju, ljeti ubijaju od posla ne bi li roditeljima barem dijelom olakšali "slanje diteta na fakultet".
Kako, pak, izgledaju pokušaji da se uz Bolonju ipak radi? Moja bivša kolegica, a sada profesorica na jednom zagrebačkom fakultetu o tome mi kaže: "Vjerovao ili ne, imaš studenata što rade noćne smjene. Imaju podočnjake gore od naših, samo su naši bili od tulumarenja. Onda ti se dogodi da potencijalno izvrsni studenti uzimaju dvojke i trojke jer naprosto ne stignu naučiti za više. Po danu su na fakultetu, a po noći rade. Na kraju se stvarno dogodi ekonomska selekcija – oni čiji roditelji imaju love da sve to plate, uz ovako snižene bolonjske kriterije, dobivaju dobre, a ovi jadnici što rade lošije ocjene."
Da stvari po ovom pitanju neće biti ništa blistavije, govori i odluka Senata Zagrebačkog sveučilišta, prema kojoj će svaki brucoš prilikom upisa potpisati ugovor s fakultetom u kojem stoji da će troškove studija platiti sam ako ih Ministarstvo znanosti ne plati na vrijeme. Dakle, na leđima studenata i njihovih roditelja slomit će se i dugovi države prema fakultetima.
Ukratko, cijeli sistem je, čak i uz odluku da prva godina studiranja bude besplatna, što je samo prašina u oči, jer će na terenu rezultirati time da će školarine plaćati više studenata nego ikada, postavljen tako da će studentima i njihovim roditeljima jedini izlaz biti studentski krediti. Uz kamatu od 7% naviše. S jamcima i valutnom klauzulom. U vremenu u kojem se kuna ozbiljno klima. Drugog izlaza nema – raditi uz studiranje ne mogu jer sistem Bolonje svojim obaveznim boravkom na predavanjima i seminarima to ne dopušta, a školovanje se platiti mora.
Tako ono što je najavljivano kao prvi korak ka društvu znanja, postaje zapravo stroj za proizvodnju dužnika. I to puno prije prvog pravog zaposlenja.
Međutim, nije to jedini problem s Bolonjom. Puno veći problem je pad kriterija o kojem se profesori na fakultetima boje govoriti, pa im novinari, poput Tomislava Levaka iz Glasa Slavonije, stavove moraju čupati s internetskih foruma na kojima nastupaju anonimno. Tako jedan od anonimnih profesora na forumu piše: "Veća prolaznost u prvom redu rezultat je pada kriterija i smanjenja opsega gradiva! Nekada dvosemestralni predmeti postaju jednosemestralni, ne stigne se sve napraviti, a studenti ih uglavnom polažu kroz pismene kolokvije... Ovo je sličnije srednjoj školi nego fakultetu! Produciramo kadrove koji će imati manje umjesto više znanja."
Da bi se to shvatilo, ne treba biti genijalac niti ima potrebe za skrivanjem identiteta. Imam mlađu rođakinju koja studira kroatistiku na Filozofskom u Zagrebu, dakle moj fakultet, moj smjer, samo novi program. Ispit koji smo mi spremali nekoliko mjeseci iz dvanaest (brojkom: 12) knjiga, današnji studenti spremaju iz dviju knjiga, skripti s predavanja i desetak seminarskih tekstova.
Cilj Bolonje, to postaje i malo preočito, nije proizvodnja intelektualaca s kritičkim mišljenjem, nego tvornička proizvodnja radne snage. Pa ono što je nekad bio studij književnosti, lagano postaje tečaj za učitelja/profesora hrvatskog jezika.
Kad se sve zbroji i oduzme, hrvatski fakulteti, posebice humanistički, od obrazovnih institucija lagano postaju tvornice podanika. Kako drukčije u današnjem društvu nazvati čovjeka koji je striktno obučen da obavlja svoj posao, bez puno razmišljanja o kontekstu u kojem ga obavlja, a pritom otplaćuje kredit koji je uzeo još dok je bio brucoš.
