U listopadu prošle godine 22-godišnji Danijel Bezuk odlučio je svoje nezadovoljstvo društvenom i političkom situacijom u Hrvatskoj pokazati rafalnom paljbom po Banskim dvorima, sjedištu Vlade. Pritom je ranio jednog policajca, potom počinio samoubojstvo, a mediji su vrlo brzo otkrili da potječe iz braniteljske obitelji.
Manje od tri mjeseca poslije, pristaše Donalda Trumpa nasilno su upale u zgradu američkog Kongresa, pri čemu je ubijeno petero ljudi, a jedna od njih je bila i 35-godišnja Ashli Babbitt, bivša pripadnica ratnog zrakoplovstva, koja je služila u Iraku i Afganistanu i Trumpova obožavateljica.
Iako ovi slučajevi na prvi pogled djeluju nepovezano, analiza koju je za Večernji proveo kolumnist Mate Mijić, pokazuje da to baš i nije tako. Iako direkne poveznice nema, vidljivi su, piše on, slični obrasci ponašanja. Postavio je pitanje što je ljude, stasale u okruženju da je domovina svetinja za koju se isplati položiti život, nagnalo da jurišaju na institucije koje predstavljaju domovinu?
Neki će reći da se radi o emocionalnoj rastresenosti i radikalizaciji lažima. U Americi je taj radikal bio Donald Trump, dok je hrvatski premijer Andrej Plenković tu ulogu pripisao desnoj opoziciji. No, baš su vladajuće elite djelomično odgovorne, jer, kako piše Mijić, "to što oni krivnju najradije prebacuju na druge dođe samo kao potvrda manjka odgovornosti i viška arogancije koje im se predbacuje."
Potpuno ignorirani
Moguće je da Bezuk i Babbitt pripadaju onom dijelu građanstva koje su vlasti naprosto ignorirale. Naime, sva je pažnja politike usmjerena prema najvećim tržišnim igračima, koji milom ili silom kreiraju ekonomske i društvene politike, ali i prema onima s dna društva koji su spremni organizirati se u pravu glasačku vojsku zahvaljujući sitnim dotacijama ili obećanjima o prijeko potrebnom socijalnom transferu. U potonju skupinu u SAD-u najčešće spadaju ilegalni imigranti, a u Hrvatskoj - umirovljenici.
I jednima i drugima se udio u populacijama obje zemlje povećava, pa ne čudi da političari u tome vide unosan biznis razmjene proračunskih sredstava za glasove. Oni koji stvaraju najviše vrijednosti, ali imaju najslabije poluge političkog utjecaja, naprosto su odbačeni. Oni koji i dalje romantiziraju o državi kao idealu svega, a tome su skloni naročito veterani, osjećaju duboko razočaranje.
Mijić piše da "državi treba vratiti dušu" i to tako da se osigura sloboda svakog pojedinca priznavanjem truda i rada, adresiranjem strahova i zabrinutosti, zaštitom obitelji, osnaživanjem zajedničkog osjećaja pripadnosti i ponovnim institucionaliziranjem vrijednosti ljudi koji s ponosom nose naziv 'obični' kao da je riječ o plemićkoj tituli", pritom dodajući da su upravo "obični" ljudi prošlost, sadašnjost i budućnost svake države.
Ekstremistički bazeni
Mlada bi Hrvatska i na ovim primjerima od Amerike mogla spoznati da opasnost najviše leži u ekstremističkim bazenima među marginaliziranim skupinama. "U moru sustavno marginaliziranih ljudi kojima je nanesena velika nepravda krije se i agresivna, rušilačka manjina koja je s pravom marginalizirana i bila bi marginalizirana i bez državnih struktura jer bi je društvo samo izoliralo", upozorava Mijić te dodaje da težnja pravednijem društvu i uključivijem sustavu vlasti ne bi smjeli biti platforma za ekstremiste. Iako njihovi motivi mogu zvučati plemenito, način na koji ih žele postići ne može biti opravdan, ni legitiman.
Nažalost, u Americi je objema stranama političkog spektra postalo prihvatljivo nasilje marginalnih skupina kao sredstvo u političkoj utakmici. Nasilje jednih često se relativizira, istovremeno osuđujući i prenapuhujući nasilje pristaša političkih oponenata. Iako je Joe Biden na svojoj inauguraciji govorio o zajedništvu i pomirbi, ona se, ističe Mijić, "možda i dogodila, ali samo na razini političkih elita, što samo po sebi ne rješava ništa jer njihovo je 'zajedništvo' u političkoj trgovini, mutnim poslovima i zanemarivanju potreba velikog broja građana i isprovociralo procese koji su u posljednjem desetljeću nepovratno promijenili američku politiku."
No, ono što narod misli i želi, političkim je elitama nerješiva zagonetka, jer su često opijeni popularnim mišljenjem, koje ne predstavlja stvarnu sliku društva, već služi za prinošenje glasova jednima ili drugima. Srećom, domaće društvo nije toliko kompleksno kao američko, ali, upozorava kolumnist Večernjeg lista, "ne treba zanemariti ni činjenicu da je svijet doista postao globalno selo i da se politički, društveni i kulturni trendovi iz Amerike s određenom odgodom prelijevaju i na Hrvatsku."
Iako Hrvatska ima treću opciju te određenu povijest kažnjavanja političkog mainstreama i pokušaja "isušivanja močvare", građani su na to odgovorili, mahom, odlaskom iz zemlje. Amerika je, pak, najpoželjnija destinacija među svjetskim imigrantima, no zajedničko je objema državama što većinu njihova stanovništva čine normalni ljudi koji žive svoje živote i od države očekuju da ih čuje, štiti i stvori pretpostavke za njihovo blagostanje. "Ti su pristojni ljudi s obje strane Atlantika prava pobjednička koalicija, njihovi su glasovi i povjerenje jamstvo bolje budućnosti, dok duhove raznih totalitarizama i barbarstava treba pod hitno vratiti u bocu", zaključuje kolumnist Mijić.
