Crna Gora u posljednjih trideset godina sigurno nije pružala primjer uzorne pravne države niti su tamošnje političke elite izgarale u borbi protiv korupcije, kriminala i nepotizma. S druge strane, unatoč takvom načinu upravljanja ili baš zbog njega, crnogorsko društvo ostavljalo je dojam stabilnosti i imunosti na probleme koji su godinama destabilizirali većinu ostalih država nastalih nakon raspada Jugoslavije. U prvom redu mislim na izostanak međunacionalnih i međuvjerskih sukoba u toj najmanjoj, ali različitostima ipak bogatoj balkanskoj državi.
A onda se i to dogodilo. Ne samo što je došlo do smjene vlasti nego je Crna Gora gotovo preko noći postala bure baruta kojemu do eksplozije nedostaje samo iskra. U više sam navrata pisao o ključnim problemima koji u ovom trenutku opterećuju Crnu Goru stavljajući naglasak na crnogorsko–srpske međunacionalne i međudržavne odnose, negiranje identiteta crnogorske nacije i dovođenje u pitanje crnogorske državnosti. Pa ipak, od brojnih prijepora koji antagoniziraju odnose u toj zemlji kao onaj s najvećim potencijalom za rasplamsavanje sukoba u posljednje se vrijeme nametnuo odnos prema pravoslavlju, ili točnije prema pravoslavnoj crkvi.
Kad bi ga pojednostavili taj bi se problem mogao svesti na pitanje trebaju li pravoslavni vjernici u Crnoj Gori imati svoju autokefalnu crnogorsku crkvu, ili bi svoje pravoslavlje trebali nastaviti očitovati putem Srpske pravoslavne crkve (SPC)? Kao što rekoh, tako bi izgledala pojednostavljena verzija. Ona utemeljena na kompleksnijoj analizi morala bi se pozabaviti i poviješću pravoslavlja u Crnoj Gori, višestoljetnim vezama crnogorskih svećenika sa "svetosavskom" (srpskom pravoslavnom) crkvom, samostalnošću crnogorske crkve kao posljedicom političkih prilika i(li) kanonsko-pravnih akata, itd. No, tkogod na tu problematiku utjecao u prošlosti bilo bi poželjno da to u budućnosti više od svih budu iskreni vjernici, a u najmanjoj mogućoj mjeri oni koji na religioznost gledaju prije svega kao sredstvo ostvarivanja nacionalističkih i politikantskih ciljeva.
HPC, agenda nacionalista
Prijepore među pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori ustvari sam iskoristio kao povod za komentar nečega što se, na potpuno pogrešan način, s vremena na vrijeme pokušava nametnuti kao tema u Hrvatskoj. Riječ je o pokušajima osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve (HPC). Prije nekoliko tjedana fantomska "Hrvatska udruga pravoslavnih branitelja" pokrenula je kampanju kojom preko jumbo plakata poziva Srbe iz Hrvatske da se na popisu stanovništva koji je upravo u tijeku izjasne kao Hrvati pravoslavci, odnosno vjernici (nepostojeće) HPC. I dok se u crnogorskom slučaju crkvena samostalnost tumači kao važan doprinos jačanju crnogorskog identiteta odnosno kao otpor srpskom nacionalizmu, u hrvatskom se slučaju radi isključivo o negiranju srpskog nacionalnog identiteta kao neostvarenoj, ali očito nikad napuštenoj agendi hrvatskih nacionalista.
Da podsjetim na povijesne činjenice. HPC je u prošlosti postojala samo za vrijeme NDH i nije nastala voljom pravoslavnog stanovništva već voljom ustaških vlasti. S obzirom na to da plan rješavanja "srpskog pitanja" protjerivanjem, otpremanjem u koncentracijske logore i masovnim ubijanjem ne samo što nije bio riješen nego je rezultirao jačanjem pokreta otpora, ustaše, na inicijativu agenata Trećeg Reicha u Zagrebu, posežu za novom strategijom. Srba će se u Hrvatskoj riješiti tako što će im zabraniti upotrebu nacionalnog imena, ali će im dopustiti upražnjavanje pravoslavne vjere. Treba reći da je ubrzo po osnivanju NDH sva imovina SPC-a oduzeta, velik dio svećenstva poubijan ili prognan, a dobar dio pravoslavnih vjernika zbog straha za vlastiti život prešao na katoličku vjeru.
Crkva osnovana odredbom Ante Pavelića
Hrvatska pravoslavna crkva kao "samosvojna (autokefalna)" osnovana je Zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića od 3. travnja 1942., a dva mjeseca kasnije donesen je i Ustav HPC-a. U njemu između ostalog stoji da patrijarha HPC-a imenuje poglavnik, kojemu ovaj polaže i prisegu. Za prvog čovjeka hrvatskih pravoslavaca ustaše su postavili ruskog svećenika, koji je nakon Oktobarske revolucije napustio svoju domovinu i nastanio se u jednom fruškogorskom manastiru. Njegov prvi dolazak u Zagreb 29. travnja 1942. novine "Hrvatski narod" zabilježile su sljedećim riječima:
"Danas u 11 sati prijepodne primio je Poglavnik u svome dvoru na Radićevom trgu Njegovu preosvećenost arhiepiskopa Germogena iz manastira Hopovo u Sriemu. Na ulazu dvora bio je postrojen počastni vod Poglavnikovog Tjelesnog Sdruga (PTS) koji je Njegova preosvećenost pregledala i pozdravila pozdravom 'Za dom', na što je ustaški vod odzdravio 'Spremni'“. HPC je doživjela sudbinu NDH, tj. prestala je postojati u svibnju 1945. godine. Za razliku od prvog čovjeka države koji je odlučio pobjeći, prvi čovjek (pravoslavne) crkve to nije htio učiniti. Nove vlasti su ga optužile zbog "služenja okupatoru i njegovim pomagačima" i osudile na smrtnu kaznu.
Iako bi po mom mišljenju prakticiranje vjere i pripadnost određenoj vjerskoj zajednici moralo biti stvar osobnog i slobodnog izbora, ustrojstvo svake crkvene organizacije prije svega crkveno pitanje, a crkveni poslovi odvojeni od državnih, stvarnost je vrlo često bitno drugačija. U ime vjere i pod vodstvom vjerskih vođa vodili su se politički sukobi, kao što se radi ostvarivanja političkih ciljeva vjerski identitet često nastojao poistovjetiti s nacionalnim.
S obzirom na to da su Hrvati, Crnogorci i Srbi, a posebno hrvatski, crnogorski i srpski katolici i pravoslavci kroz prošlost u više navrata davali do znanja koliko su im drage ove druge spomenute prakse teško mi je zamisliti da će ih se tako skoro svojevoljno odreći. Jer, alternativu bi predstavljali tolerancija i suživot uz uvažavanje različitosti. A te su prakse ljudima s ovih prostora uvijek bile nešto manje drage.
