Godina je 2150. Osmi mjesec. U idiličnom dalmatinskom mjestašcu okupilo se stotinjak turista da svjedoči prvom, a opet tradicionalnom uprizorenju povijesne bitke koja se odvila prije sto četrdeset godina, kad su se Mate i Jozo potukli oko parcele zemlje na kojoj se gradio odašiljač jednog mobilnog operatera.
Bitka ispod odašiljača
Ispod velebnog odašiljača, tog spomenika kulture nulte kategorije, mještani su osvijetlili ledinu i spektakl samo što nije počeo. Na scenu izlaze priučeni glumci koji će igrati Matu i Jozu, odjeveni u rabatinke i bijele potkošulje, tradicionalnu nošnju iz tog vremena, i uprizorenje može početi. Nakon nekoliko rečenica u kojima se dotiču neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, jednog od ključnih problema ovog mjesta te davne 2010. godine, počinje tučnjava njih dvojice. Šakama, nogama, čim se stigne, napeto je, turisti raširenih zjenica gledaju u to, navijaju, a onda Mate izvlači lasersku sablju i nasrće njome na Jozu.
"Čekaj malo, stani." Zbunjeni gledatelj pita organizatora: "Koliko ja znam, 2010. laserske sablje nisu uopće postojale."
"Ovako je efektnije", kaže organizator. "Običan nož se ne bi vidija po mraku."
Laserske sablje na ledini Na ledini je Mate laserskom sabljom upravo priklao Jozu, na opće oduševljenje turista u publici, a potom se popeo na odašiljač i sad maše sabljom i urla: "Zemlja je moja! Zemlja je moja!"
"Čekaj malo, stani", opet će zbunjeni gledatelj. "Koliko se ja kužim u povijest, a nešto sitno o njoj znam, nije niko nikoga prikla, nego su se malo popičkarali na ledini, a sve skupa je završilo na sudu, koji je 2035. presudio u korist Mate. Imaš doli u selu kamenu ploču postavljenu 2035. u čast tome što je selo te godine napokon dobilo signal za mobitel."
"Jesu turisti došli?" "Jesu." "Jesu zadovoljni?" "Jesu."
"Pa šta jebeš onda s detaljima?! Uostalom, uprizori ti sudski proces od dvaest i pet godina. Ovako je efektnije. A sad amo do štanda izist šta. Ima spize iz 2010. godine."
Energetski napitak s okusom janjetine
Nakon par minuta, zbunjeni gost i organizator stoje pored štanda s generatorima tradicijske hrane i ispijaju energetske napitke s okusom janjetine, popularnog jela iz 2010. godine.
"Šta će vam, zapravo, cili ovaj cirkus?", pita zbunjeni gost. "Čuj, šta će nam, pa svako selo uprizoruje neku povijesnu bitku, to je sad in. Pa smo se mi u selu sastali i rekli: Sad ćemo i mi, i mi konja za trku imamo."
Vratimo se sada u 2012. U osmi mjesec. Siguran sam da se u svakom drugom mjestu na obali s nekom povijesnom građevinom odvijaju slični dijalozi. Ludilo s ovim povijesnim uprizorenjima koja se odvijaju dvije, tri godine, a već se krase pridjevom tradicionalna, doseže svoje vrhunce.
Tako se u Splitu održavaju "tradicionalni" Dani Dioklecijana, u kojima se, između ostalog, uprizoruje postrojavanje i mimohod rimskih legionara, kao i borbe gladijatora, "tradicionalne" Gusarske večeri u Omišu s uprizorenjem gusarskog napada na nekakvu repliku jedrenjaka, "tradicionalno" uprizorenje pomorske bitke između Mlečana i Uskoka u Bakru, "tradicionalni" povijesno-scenski spektakl na Klisu, u kojem će se uprizoriti boj Klišana s Osmanlijama, a tu je i nezaobilazna Sinjska alka, koja je stvarno tradicionalna. (Usput, ovo sam izguglao u samo pet minuta. Da sam nastavio guglati, mogao bih nabrajati do kraja teksta.)
Izgleda da se čačkati mora
Prednosti su hrvatskog turističkog proizvoda, kažu stručnjaci, blaga mediteranska klima, očuvana prirodna bogatstva, blizina europskih tržišta i kulturno-povijesno naslijeđe.
Prije par godina se činilo da se ništa od navedenog ne da "pokvariti" i da samo treba prestat čačkati i stvar će se odvijati sama po sebi. Ali, eto, izgleda da se čačkati mora. Tako će se, ako se s Plominom bude događalo ono što Čačić najavljuje, istarska očuvana priroda obogatiti produktima izgaranja ugljena, cijenama autocesta i trajektnih karata europskom smo tržištu postali financijski udaljeniji od Egipta, a sad smo, eto, krenuli čačkati i po kulturno-povijesnom naslijeđu. Sreća pa na klimu ne možemo utjecati. Ako se već mora čačkati po kulturno-povijesnom naslijeđu, je li problem baciti oko preko granice i obaviti klasičan copy/paste. Da naši promišljatelji turizma to naprave, skontali bi da nije fora u jednom događaju po sezoni, nego u cijelom pristupu i atmosferi koja se oko kulturno-povijesnog naslijeđa gradi. Pa bi, recimo, skontali da nije fora u tome da se jedne večeri cijeli grad obuče u gusare, nego da naprimjer koji kafić ili restoran nosi ime najpoznatijeg gusara i bude ukrašen replikama dokumenata i slika iz tog povijesnog razdoblja. Da se ključna mjesta po gradu obilježe pločama ili već nekim znakovima, tako da cijeli grad cijele godine priča tu gusarsku priču. Ali ne, kafići u pravilu nose engleska imena, a na povijesnim lokacijama se prodaju picete za deset kuna.
Ludilo povijesno-scenskih spektakala po obali
Pogled naših turističkih promišljatelja, nažalost, ne seže dalje od Sinja i njegove alke, koja bi, da nije onečišćena politikom, stvarno bila jedinstven dio kulturno-povijesnog naslijeđa. Onda se naš promišljatelj dosjeti da i on konja za trku ima, pa promišljatelj iz susjednog mjesta vidi od njega i uskoro imaš ludilo povijesno-scenskih spektakala po obali.
Pritom se ni ti događaji ne promisle do kraja, nekakva povijesna točnost je zadnja rupa na svirali, a jedini je kriterij da događaj bude efektan. Pa sve skupa redovito završava na nekakvom pokušaju spektakla, kombinaciji kulturno-povijesnog naslijeđa i Hollywooda, a kako naši promišljatelji nemaju holivudske produkcijske uvjete, stvar se često pretvori u lakrdiju u kojoj priučeni glumci lokalnih KUD-ova u narodnim nošnjama urlaju i mlataraju hladnim oružjem, splitske sponzice se prešetavaju gradom u bijelim togama, a od brda odvaljena Sandra Perković igra Dioklecijanovu suprugu.
Sve ih treba objediniti u jedan
Kad se drzneš uputiti kakvu kritiku cijelom konceptu, organizatori te dočekaju rečenicom: "Vidiš da ima milijun turista, oni to hoće." Kao što će te urednici novina uvjeravati da čitatelji žele spektakularne naslove te sise i guzice na naslovnice. Da, naravno da hoće kad im ništa drugo nije ni ponuđeno. Ali dobro, OK, neću biti kritičan nego konstruktivan. Predlažem da se svi ovi povijesno-scenski spektakli objedine u jedan – najspektakularniji, najefektniji.
Spektakl počinje u Splitu, gdje je Dioklecijan obavio postrojavanje i mimohod legionara, a nakon njega sa suprugom uživa u gladijatorskim borbama. U luku doplovljavaju omiški gusari, upadaju u Split i otimaju Dioklecijanovu suprugu. Gladijatori im se, naravno, pridruže i sad oni i gusari divljaju po Splitu. Kad za to čuju kliški uskoci, spuštaju se u Split i počinju bitku s gusarima i gladijatorima, te uskoro ovladavaju gradom. Za njima, naravno, dolaze Osmanlije, pa počinje još jedna bitka. Sad oni drže i Split i Dioklecijanovu suprugu. Međutim, ispostavlja se da je Dioklecijanova supruga, zapravo, Diva Grabovčeva iz pjesme Marka Perkovića Thompsona, pa on po Čavoglavama skuplja tisuću momaka, stvara savez s alkarima i svi skupa jurišaju na Split da bi grad i Divu oslobodili od ljutih Osmanlija.
"Ali ovo nema veze s mozgom", žalit će se koji zbunjeni gledatelj.
"Nema veze, efektno je. Ima milijun turista", odgovorit će mu organizator.
