Opet Thompson, opet generali, opet izdajice, masoni, ovi i oni. Obrazac isti već cijelo desetljeće. Organizira se "skup potpore našim generalima", "humanitarni koncert" ili se već smisli neki treći prihvatljivi naziv za događaj koji redovno služi prodavanju krajnje upitnih političkih ideja i stavova. Nakon toga na red dolazi zgražanje novinara i javnosti nad tim stavovima te nacističkim pozdravima i ustaškim znakovljem, koji se uz takve događaje podrazumijevaju kao luk uz ćevape. Na koncu se ozbiljno analizira utjecaj ovih politički konkretnih derneka na pristupne pregovore s politički korektnom Europskom unijom.
U tom uvijek istom zgražanju nad znakovljem, pozdravima i sumanutim političkim stavovima, ovaj put je previđen, čini mi se, ključan detalj, a taj je da su splitski koncert i humanitarna akcija koja ga je pratila završili neviđenim fijaskom. Dvorana je bila poluprazna, a telefonskim pozivima je skupljeno oko 100.000 kuna, deset puta manje nego za pomoć Haitiju.
Organizatori, naravno, tvrde da telefonske veze nisu radile kako treba, sugerirajući da su se masoni, ovi i oni, opet urotili protiv jadnih i napaćenih hrvatskih heroja, iako tvrtka zadužena za telefonsko prikupljanje pomoći tvrdi da je s linijama bilo sve u najboljem redu.
Organizatori u tu istinu, naprosto, ne žele vjerovati jer bi ona značila kraj njihovog životnog poslanja. Naprosto bi se morali pomiriti s činjenicom da hrvatsku javnost cijela ta njihova sumanuta priča o uroti protiv Hrvatske i njenih heroja više, naprosto, ne zanima.
Zašto? Prvo objašnjenje bi bilo – recesija. Kao, jadni puk je toliko osiromašio da ne može pomoći generalima iako bi htio. OK, zašto je onda pomagao Haićanima?
Onda će uslijediti patetično objašnjenje – prokleti hrvatski puk je, na prvi signal egzistencijalnih problema, zaboravio na svoje junake.
Neće biti ni to, čini mi se.
Radi se, naprosto, o tome da su ekipa koja se bavi ovim dernecima i Thompson kao simbol njihove borbe pročitani kao Ronaldinhov dribling. Treba stvarno biti cijepljen protiv inteligencije da se u cijelom tom cirkusu ne vidi sljedeće – Marko Perković Thompson, vlasnik penthousea od 1,6 milijuna eura, patetično pjevušeći o domovini i njenoj povijesti, žica lovu za pomoć generalima, od kojih jedan, kad nije u pritvoru, živi u dvorcu kojeg se ne bi posramila ni engleska kraljica.
Ukratko, patetični putujući cirkus s Thompsonom kao glavnom atrakcijom igra svoje zadnje predstave. I osobno me užasno kopka što će biti s karijerom tog junaka moje mladosti kad shvati da generali i domovinski rat više nisu kurentna roba.
S obzirom da je cijeli imidž izgradio pjevajući o patnji hrvatskog naroda kroz stoljeća, s naglaskom na zadnje, bilo bi za očekivati da će istim stopama krenuti dalje. Pitanje je samo može li se uživjeti u ono što taj narod trenutno muči. Pa krenimo redom. Recimo s mitom i korupcijom. Stvar sa sljedećim stihovima bila bi hit.
premijeru Ivo Sanadere sad po HEP-u odjekuju krici o-oo-o-ooo u tamnici su tvoji činovnici
Neće ići. Mnogi junaci drugobitnog stjecanja kapitala u Hrvata činili su sami cvijet Thompsonove publike i redovno sjedili po ložama na njegovim koncertima. I sad da on pjeva protiv njih – nije on takav čovjek.
OK, ajmo onda na tešku gospodarsku situaciju u zemlji i egzistencijalne patnje njegovih sunarodnjaka.
jedna naša i dvi strane banke jedna naša i dvi strane banke tri kredita meni one dale tri kredita meni one dale
oj, Wall Streete, jeba ti pas mater oj, Wall Streete, jeba ti pas mater sad zbog tebe restu mi kamate sad zbog tebe restu mi kamate
Neće proći ni to, bojim se. Za kulturno-umjetničko stvaralaštvo kakvim se Thompson bavi potrebna je iskrena emocija i suosjećanje, a kad živiš u stančini od 1,6 milijuna eura, nije se lako uživjeti u recesiju.
Tužna je to sudbina, dragi moji čitatelji. Kad cijelu svoju karijeru, svoje JA, izgradiš na suosjećanju s patnjom svojih sunarodnjaka, a onda se nađeš na točki na kojoj više ne možeš ni pojmiti što se događa u njihovim životima.
