''Tražeći branik od komunizma, Vatikan je za vrijeme Drugog svjetskog rata podržavao nešto što je postalo genocidni režim nacističkog satelita Hrvatske'', ključna je teza članka 'Masovna grobnica povijesti: Vatikanska kriza identiteta u Drugom svjetskom ratu', koji je prije nekoliko dana u uglednom Jeruzalem Postu objavila američka ekspertica za Balkan i članica American Council for Kosovo Julija Gorin.
Članak američke autorice, piše Slobodna Dalmacija, naizgled analizira prijepor između Vatikana i židovske zajednice oko kanonizacije pape Pija XII., tzv. ratnog pape, ali se autorica u najvećem dijelu članka bavi ustašama, Nezavisnom državom Hrvatskom i ulogom kardinala Alojzija Stepinca.
Gorin tako piše da pitanje je li se Pio XII. dovoljno jasno izjasnio protiv pokolja Židova predstavlja varku, a da pravo pitanje glasi je li Vatikan podržavao svjetski poredak, ili barem neke njegove vidove koje je Treći Reich obećao donijeti, odnosno je li Vatikan podržavao svjetski poredak u kojemu su mrtvi Židovi kolateralna šteta, zbog koje je, kako uvjereno piše Gorin, ''Pio XII. uistinu žalio'.
Odgovor se, kako tvrdi američka ekspertica, može pronaći ''u dijelu Europe koji se općenito zanemaruje usprkos tomu što je jezgra svjetskih ratova - na Balkanu''.
I tako dolazimo do Hrvatske, odnosno do teze američke autorice da je ''Katolička crkva tražila branik od nemilosrdnog komunizma koji se sve više širio i uništavao Crkvu, ali to čineći, podržavala je hrvatski ustaški pokret koji je izrastao u genocidni režim nacističkog satelita Hrvatske''.
Nakon što je Antu Pavelića opisala kao ''osnivača fašističkih ustaša, koji su se upuštali u terorizam po čitavoj Europi kako bi 'oslobodili' Hrvatsku od Jugoslavije'', Gorin ističe kako je zagrebački nadbiskup Stepinac, kad je Pavelić u travnju 1941. postao poglavnik, priredio gozbu i blagoslovio ustaškog vođu i režim, nazivajući ih ''Božjom rukom na djelu'', te uredio da već sljedećeg mjeseca Pavelića primi i Pio XII.
Gorin napominje da se to dogodilo samo ''četiri dana nakon masakra u gradu Glini, gdje su ustaše zaključali na stotine srpskih pravoslavaca u njihovu crkvu i spalili je, što je postalo uobičajenim postupkom u Pavelićevoj Neovisnoj državi Hrvatskoj (NDH)''.
Nakon što je opisala kako je u srpnju 1941. Pavelićev ministar obrazovanja Mile Budak javno izložio postupak čišćenja koji se protiv Srba već počeo provoditi - trećinu ubiti, trećinu protjerati, trećinu preobratiti – američka autorica spominje i kolovoski ustaški masakr u drugoj pravoslavnoj crkvi u Glini, kad je zaklano više od tisuću Srba, a od ustaške se kame uspio spasiti, pretvarajući se da je mrtav, samo seljak Ljuban Jednak (koji je u 'Oluji' izbjegao iz Krajine i umro u izbjeglištvu 1997. godine).
Potom autorica, pozivajući se na brojne strane izvore, nabraja i opisuje neke od jezivih ustaških zločina, nakon čega zaključuje: ''Prošlo je šezdeset godina, a svijet još uvijek ne zna priču o ratnoj Hrvatskoj, gdje Vatikan ne samo da se nije izjasnio protiv zločina, ne samo da je bio suučesnik u genocidu milijuna ljudi nego ni nakon toga nikad nije izrazio kajanje zbog prolivene pravoslavne krvi, kao što je to učinio zbog židovske krvi. Jer svijet to nikad nije zatražio.''
Gorin se na tome mjestu pita je li Vatikan kao institucija prešutno klicao desetkovanju svog pravoslavnog takmaca, spominjući kako nadbiskup Stepinac u svibnju 1944. godine izvještava Pija o desecima, pa i stotinama tisuća prisilnih preobraćenja s pravoslavlja na katoličanstvo.
U tom kontekstu američka autorica navodi citat iz BBC-jeve emisije od 16. veljače 1942., posvećene prilikama u tadašnjoj NDH: ''Pravoslavce silom preobraćuju na katoličanstvo, a mi ne čujemo da nadbiskup zbog toga prosvjeduje. Umjesto toga, čujemo da sudjeluje u nacističkim i fašističkim paradama.''
Gorin tumači kako su razlozi za tako dugu šutnju o Jasenovcu višestruki: ''Titu je isticanje Jasenovca smetalo u ostvarivanju 'bratstva i jedinstva', Zapad se općenito slagao s tim prešućivanjem, osobito nakon što je Tito 1948. raskinuo sa Staljinom, dok je Vatikan želio zaštititi Hrvate rimokatolike, koji su bili nacistički opunomoćenici na Balkanu''.
“U času dok je nijekao Stepinčevu dobro poznatu povezanost su ustašama, Piov Vatikan služio je kao kanal kojim su se nakon rata krijumčarili ustaše”, piše dalje Gorin.
Američka autorica iznosi kako je 12. rujna 1947. ured Američkih protuobavještajnih snaga izvijestio da su ''Pavelićevi kontakti tako visoki, a njegov trenutačni položaj tako kompromitirajući po Vatikan, da bi njegovo izručenje zadalo zapanjujući udarac rimskoj Katoličkoj crkvi.''
Kao što je poznato, iz Rima je Pavelić pobjegao u Argentinu, gdje je postao savjetnik za sigurnost Juana Perona, koji je, kako piše Gorin, ''izdao na tisuće viza ustašama u bijegu''.
Gorin u članku spominje i lanjski posjet zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića Jasenovcu: ''Tekuća kriza Vatikanskog identiteta tijekom Drugog svjetskog rata bila je očita prošlog rujna, kad je, na poticaj hrvatskih vođa, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić otišao u šezdeset godina zakasnjeli posjet Memorijalnom centru Jasenovac, kao prvi službeni predstavnik hrvatske Crkve koji je nazočio godišnjoj ceremoniji u spomen na žrtve Jasenovca.''
Kako dalje navodi Gorin, ''umjesto isprike, Bozanić je branio Stepinca i Crkvu i iskoristio taj dugo čekani trenutak da bi ujedno žalovao zbog masakra koji su partizani počinili nad nacistima u bijegu u Bleiburgu – gdje godišnjoj komemorativnoj svečanosti koju sponzorira hrvatska Vlada katolički dostojanstvenici redovno nazoče''.
Gorin navodi i kako je zapovjednik logora Jasenovac, ratni zločinac Dinko Šakić, prošlog srpnja u Hrvatskoj pokopan u punoj nacističkoj odori.
Prethodni članak:
arti-201001270157006
