Da neki stranac slučajno pogleda poruke koje svakodnevno dobivam na e-mail, mobitel ili uživo pomislio bi da sam po zanimanju krotitelj lavova, pripadnik Legije stranaca ili ekstremni sportaš. I ostao bi zapanjen kad bih mu rekao da ništa od navedenog nije ni blizu istini jer je moje zanimanje još opasnije.
Točno mogu zamisliti iščekivanje u njegovim očima dok započinjem s objašnjenjem: "ja sam…", počinju mu se znojiti dlanovi, osjeća nervozu kao kad iščekuje neku strašnu scenu u horor filmu, i da ga ne držim dalje u neizvjesnosti u jednom dahu izgovoram tu šokantnu informaciju: "ja sam povjesničar".
Pokušavam zamisliti reakciju svog sugovornika. Ona bi vjerojatno krenula s pogledom punim nevjerice, nastavila se sumnjom u vlastiti sluh, a onda kada bi shvatio da se ne šalim, završila gromoglasnim smijehom.
Hrabrost u demokraciji
Ali, vratimo se početnoj premisi, tj. pitanju zašto bi uopće itko pomislio da se ja bavim nekim opasnim zanimanjem? Odgovor će možda zvučati suludo i, nekome tko ne živi u Hrvatskoj, nevjerojatno. Naime zadnjih mi se nekoliko godina često, a u posljednje vrijeme intenzivno ljudi obraćaju na sličan način: "čestitam na hrabrosti", "zbilja ste hrabar čovjek", "odakle vam toliko hrabrosti", "da je barem više tako hrabrih ljudi poput vas" itd.
Drugim riječima, velik dio javnosti, prijatelja, rodbine i poznanika činjenicu što javno iznosim svoje stavove doživljava nesvakidašnjim činom hrabrosti. Po njihovom mišljenju ja sam nevjerojatno hrabar zato što kao doktor povijesti 2018. godine u jednoj demokratskoj državi komentiram događaje kojima se znanstveno-istraživački bavim.
Bojim se, odnosno siguran sam, da takvo gledanje na stvari mnogo više govori o stanju u društvu nego o mojoj "hrabrosti". Jer ja, bez ikakve patetike i lažne skromnosti, doista nisam oličenje hrabrosti. Nikad ništa u životu nisam radio da bih bio bilo čiji heroj. Ono što mene motivira na djelovanje su odgovornost i obaveza.
Kada sam odjenuo uniformu umirao sam od straha
Možda nekome iz današnje perspektive može zvučati upravo suprotno, ali u ljeto 1991. nisam (dobrovoljno) odjenuo maskirnu uniformu i uzeo oružje u ruke zato što sam bio hrabar. Naprotiv, svaki dan sam osjećao da to nije moje "prirodno stanje" i, da se ne lažemo, bojao sam se.
Sjećam se kad su nam jednom rekli da se izgleda sprema desant niških specijalaca. Pokušajte zamisliti što se događa u glavi jednog osamnaestogodišnjaka koji (doslovno) do jučer "rastura" latinski i starogrčki, a onda mu jednu večer general Bobetko objašnjava za kakve su sve oblike usmrćivanja obučeni ti specijalci JNA.
Iskreno, umirao sam od straha. I s obzirom na to da nisam bio mobiliziran niti pod ikakvom obavezom, nitko mi ne bi zamjerio da sam tada rekao da se bojim i otišao kući. Ali nisam, jer sam osjećao odgovornost i obavezu da pomognem u obrani svog grada, svoje obitelji i prijatelja.
Pozivi usred noći i rabijatni tipovi
Dvadeset i sedam godina kasnije lagao bih kad bih rekao da mi je ugodno čitati pisma u kojima mi prijete da ću plivati Savom, dobivati anonimne telefonske pozive usred noći ili u centru Zagreba slušati rabijatne tipove kako hodaju iza mene i dobacuju da sam smeće, ološ, izdajnik, i kao ultimativni dokaz moje "problematičnosti", da sam Srbin.
Nekad se zamislim i nad (dobronamjernim) upozorenjima iz izvora "koji bi htjeli ostati anonimni" da "previše" kritiziram predsjednicu, vladu, crkvu i ostale autoritete. A nekad me je, kao npr. nedavno u jednom restoranu gdje mi je za stol dok sam ručao s dvije kolegice prišao neki nepoznati čovjek, pljunuo i opsovao, samo sram.
Dakle, svašta mi prođe kroz glavu u takvim situacijama. Ali, unatoč ili baš usprkos svemu navedenom, nikada ne pomislim da bih trebao odustati od onoga čime se bavim, od ukazivanja na laži i dezinformacije o prošlosti koje se koriste kao povod za nova neprijateljstva i sukobe u budućnosti.
Odgovornost prema društvu u kojem živim
Ne radim to iz hrabrosti nego obaveze i odgovornosti koju kao povjesničar i građanin imam prema društvu u kojem živim. Bi li bilo lakše da zašutim? Možda bi to olakšalo moj život s drugima, ali kada bih odustao od svojih principa ne bih mogao zamisliti život sa samim sobom.
I kada sam već spomenuo one koji nisu vrijedni spomena, koji su nažalost lice i naličje hrvatske demokracije, i koji ne bi trebali biti predmet mog nego interesa raznih pravosudnih i medicinskih institucija, red bi bio da spomenem i one zbog kojih sve ovo radim.
Da, ima ih koji prijete, vrijeđaju i omalovažavaju. Međutim trend se iz dana u dan mijenja, i takvi su (p)ostali glasna i agresivna, ali ipak manjina. Mnogo je više onih koji iskazuju podršku i cijene moj rad.
Važno je spriječiti ludilo
Ono što je možda i najvažnije, sve je više ljudi koji nisu ni svjesni svoje hrabrosti, a koju na različite načine i u različitim situacijama svakodnevno manifestiraju. Jer, važno je javno govoriti, ukazivati na nepravilnosti, argumentirano i konstruktivno kritizirati.
I važno je da javnih intelektualaca bude što više. Ali ludilo koje nam se sprema neće spriječiti pojedinci ma koliko bili obrazovani. To mora biti zajednička borba svih onih koji žele živjeti u društvu mira, tolerancije i napretka, a ne bodljikavih žica, diskriminacije i progona.
Kako nazvati ono što će biti "spiritus movens" te borbe, hrabrost ili građanska odgovornost, sasvim je svejedno. Bitno je da se kasnije ne kajemo jer nismo poduzeli sve što smo mogli.
