Prilično loše raspoložen promatrao sam crno nebo iznad Splita. Prvi dan Ultre sastavila je bura i sasvim je ohladila kotao gradskog asfalta koji su preuzela djeca čitavog svijeta. Promatram te klince šarene i sretne i ne mogu se oteti dojmu koliko se razlikuju od naše djece. Naše klince lako možeš prepoznati u toj gomili mladosti. Frustrirani, puni bijesa. Kako i ne bi? Kako i ne bi bili kada mladost svijeta, njihova generacija, dođe u njihov grad? Puni optimizma, dobre volje, ljubavi, mira, i naravno, punih bankovnih kartica. Svako ljeto se pravimo blesavi, i pravimo se da ne vidimo kako mladost, kako ljudi svijeta žive. Raduju se životu, putuju, slave svoju mladost, ljubav i mir. I takav je to festival, festival ljubavi i zajedništva te generacije. Poruke koje čujete s bine govore upravo o tome. Stotine tisuća mladih ljudi i niti jedan incident. Ako ga i bude, u njemu sudjeluju naši.
To naravno frustrira. Kada vidiš kakav bi tvoj život trebao biti, a nije. Tvoja mladost koju su ti ukrali. Volio bih vidjeti vrh HDZ-a na Ultri. Da vide tu mladost, pa da vide našu. No njih ionako boli kurac Proračun se puni, i glavnina zarade ionako ide u Zagreb. Organizatori se žale da mladost u Splitu neće da radi na Ultri za dnevnicu od sto eura. Naporno je i teško stajati cijelu noć i gledati na elektronskoj kartici zamotanoj oko ruke nekog mladog Norvežana koliko ima na njoj.
No Ultra nije samo stadion. Ultra je sve i ono okolo. Kolorit, eksplozija radosti u gradu, i naravno zarada svima koji žele raditi. Gledam registracije taksista. Osijek, Rijeka, Zagreb, Vukovar. Nepregledne kolone automobila koje čekaju da završi najveći party u Europi nakon nesretne korone. Taj dar s neba, Ultru, iskoristili su ugostitelji po gradu i okolni noćni klubovi iz kojih je dopirala dobro poznata muzika jedne generacije koja je kao središnji dio i ultimativnu zabavu godine izabrala taj, sada već kultni festival.
Pokisli, ogrnuti zastavama raspršili su se gradom koji je kao nikada do tada po ovakvom nevremenu neobično živnuo. U prometu gužva, tko krca promrzle goste, cijena kako po kojoj relaciji. Od centra do stadiona stotinjak kuna. Ima ih koji rade organizirano, jedni traže grupe, drugi već čekaju sa otvorenim vratima osobnih automobila. Imaju oni para, čujem razgovor dvojice taksista, za razliku od naše djece koju razvoze vikendom za 30 kn. Pa im još povrate po zadnjem siću. Smijem se dok pored mene prolazi razdragana mladost. Divan je osjećaj ove dane promatrati te mlade ljude. Takvi smo i mi bili osamdesetih kada se budućnost prostirala pred nama, a svijet nam bio na dohvat ruke.
Kiša je gotovo stala, no hladni vjetar šibao je grad. Štekati krcati, mladost je preplavila grad pod Marjanom. Preko rive kao da je podne, ne ponoć, djevojke polugole plešu nasred ulice, sa svih strana odjekuje muzika i grad doslovno implodira od mladosti, boja i različitih kultura, vjera. Gdje su vaši? Mladi Splićani? Pita me jedna cura i odgovoriti joj ne znam. Kao i kod Pridea u Splitu jednostavno nestanu iz grada. Čujem da je za nekoliko dana njihov festival na istom tom mjestu. Narodna muzika stiže iz čitavog istočnog svijeta, najveće zvijezde.
Ne sumnjam da će Park mladeži biti ispunjen i bolje nego na Ultri.
Uživam dok promatram performanse. Svi su se potrudili da istaknu boje zemlje iz koje dolaze. Ili je to dres lokalnog kluba, reprezentacije, ili zastava omotana oko ramena. Ponose se svojim domovinama, tako mladi i tako opušteni u potpuno stranom gradu. Pred kazalištem netko je improvizirao DJ pult i sada je na tom malom prostoru doslovno ludnica. Zastajem i gledam svećenike koji su otvorili crkvu, vrata crkve moje mladosti.
Dva potpuno smetena, ali odlučna sjemeništarca i jedan svećenik stali su pred tu razuzdanu mladost pozivajući ih da uđu. Gledam ih kako govore djeci kako su danonoćna partijanja uzaludan čin iza kojeg se čovjek osjeća isprazno i ima potrebu za duhovnom obnovom. Vrata crkve moje mladosti tako su otvorili za molitvu i sakrament pomirenja, otvorena srca prisutni među mladima kako bi svjedočili kršćansku nadu i iskupljenje, obraćenje.
Promatrao sam lica tih mladih sjemeništaraca i ona su zbilja bila puna istinske nade kako čine veliku i ispravnu stvar, a sam Bog poslao je kišu da nauči pameti tu razuzdanu mladost i da ih ohladi, da razmisle što čine i da se okrenu vjeri. Tek usput napomenut ću da je ta župa poznata po mladosti koju okuplja u svojim neokatekumenskim zajednicama u kojima mladost pjeva pjesme, moli se i druži, pomaže u ovim teškim vremenima. Promatrao sam ih kako od početne euforije i entuzijazma polako prelaze u apatiju i rezignaciju. U sat vremena koliko su stajali pred tom razuzdanom mladošću samo im je jedan plavokosi nordijac pristupio i uljudno ih pitao kako da pozove taksi. Stajali su tako smeteni sa strane, dok su pred njima plesale polugole djevojke. Ni sam Dante ne bi smislio ovaj krug, nasmijao sam se u sebi i zapalio cigaretu.
Moram priznati da sam namjerno stajao na tom mjestu likujući u sebi jer sam znao otprilike što će se dogoditi i jedva sam čekao da se dobro zabavim gledajući lica mladih sjemeništaraca koji svoju generaciju, ili malo mlađu, pokušavaju razumjeti i shvatiti. Namjeravao sam se pošteno nasmijati i onom starijem svećeniku kojem sam jasno u očima vidio užas, užas kada uživo gleda sotonu na djelu, no preplavila me neizreciva tuga gledajući te ljude potpuno smetene i izgubljene u prostoru i vremenu.
A shvatio sam i zašto.
Ti momci, sjemeništarci, nisu odrasli uz moderne svećenike kakvog sam imao ja osamdesetih. Čovjeka i svećenika koji nas je vodio na putovanja, svirao s nama Balkan i Azru i koji je diskretno, dozirano, nama malim nacionalistima pokušavao objasniti smisao patriotizma i domoljublja: volite svoje ali i poštujte tuđe. Svećenici tog doba bili su sinkroni sa svijetom i moderni, slušali su rock, kritički gledali na društveni poredak i poticali mlade na bunt, da misle svojom glavom i da uče, čitaju i prate zbivanja u svijetu, trendove ali i znanost za koju su smatrali da je samo još jedan dokaz učenja i crkve. No bila su to druga vremena.
Promatram polugole djevojke i s tugom shvaćam da ne znaju da u ovoj lijepoj zemlji u kojoj su došli, u ovom gradu, cure njihove generacije nemaju pravo na izbor. Što da rade sa svojim tijelom. Uhvati te bijes, ljutnja i ne možeš se othrvati tom osjećaju da te netko prevario, da te pokrao, da ti je nepovratno tebi i tvojoj djeci oduzeo trideset godina života. Da, znate o kome govorim. Govorim o onima kojima je svejedno što ti kradu. Armaturu ispred kuće, vinograd, milijarde, ili trideset godina tvog života. I zbog toga je Ultra, kao i turistička sezona dobra za sve nas. Ma koliko se mi pravili da to ne postoji. taj šareni svijet koji pleše oko nas i pita se zašto smo tako mrzovoljni? Zašto se ne smijemo, i zašto ne plešemo sa njima?
čovjek kada je samom sebi kriv u pravilu ne podnosi tuđu sreću. Nastojim se othrvati tim mislima i biti optimističan. Mladost Ultre me uči tome. Život je prekrasna stvar, i treba se boriti za život. Da bi jednom, za koju godinu na Ultri vidjeli i Hrvatsku zastavu omotanu oko nečijih ramena.
