Splitska pjesnikinja Vilma Neškovčin je u vrijeme blagdana preko WhatsAppa od nepoznate osobe dobila poruku s lijepim željama za Božić. Pristojno je odgovorila, zahvalivši se i zaželjevši isto. Nakon nekoliko dana je s istog broja dobila poruku o osvajanju mobitela na nagradnoj igri putem nasumičnog odabira. Mobitel na kraju nije dobila, ali jest račun od gotovo 22.000 kuna, javlja Slobodna Dalmacija. Požalila se svom teleoperateru, ali svejedno mora platiti 5000 kuna, što je 12,5 puta više od njenog mjesečnog limita koji iznosi 400 kuna.
Nema obveze posebne zaštite
"Europskim zakonodavstvom nije predviđena obveza pružatelja elektroničkih komunikacijskih usluga za posebnom zaštitom krajnjih korisnika od vanjskih napada trećih osoba (hakera) ili kompjuterskih virusa, te naknadom štete kao posljedicom navedenih radnji. Međutim, određena zaštita je predviđena uspostavljanjem obveze pružateljima telekomunikacijskih usluga da kontroliraju troškove usluga glasovnih komunikacija i brojevno utemeljenih interpersonalnih komunikacijskih usluga, uključujući besplatno obavješćivanje potrošača u slučaju neuobičajenih ili pretjeranih obrazaca potrošnje, uz uvjet da su te načine kontroliranja troškova odobrila nadležna tijela", objasnio je za RTL odvjetnik Antonio Volarević, inače pravni stručnjak za pitanja prava potrošača pri Europskoj komisiji.
Takvu odredbu teleoperateri obično ugrađuju u Opće uvjete poslovanja. Njima je određena i mogućnost ograničenja maksimalnog iznosa mjesečne potrošnje.
"Svrha tih odredaba je učinkovito sprječavanje situacija kao što je ona opisana u slučaju gospođe iz Splita kojoj je obračunata usluga otprilike 150 puta veća od iznosa njezine prosječne mjesečne potrošnje. S tim u vezi, naprijed navedenu uslugu limitiranja maksimalnog iznosa mjesečne potrošnje treba shvatiti kao suglasno ugovorenu odredbu između pružatelja elektroničkih komunikacijskih usluga i krajnjeg korisnika usluga, te kao takvu obvezujuću za obje ugovorne strane", objasnio je Volarević.
Neobvezujući limit
No, praksa domaćih teleoperatera je takva da su mjesečni limiti zapravo neobvezujući i često se čini da se sastoji samo od automatskog obavješćivanja korisnika. To bi, prema riječima odvjetnika Volarevića, moglo značiti i zavaravajuću poslovnu praksu.
"Usluga limitiranja potrošnje mora biti stvarna, konkretna, učinkovita - inače se može smatrati zavaravajućom poslovnom praksom.
Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača članku 33., poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži netočne informacije ili ako na neki drugi način zavarava ili je vjerojatno da će zavaravati prosječnog potrošača u vezi s nekom od pogodnosti u odnosu na cijenu, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Korisnicima je u pravilu pri zasnivanju ugovornog odnosa bitno da imaju zajamčen limit preko kojega potrošnja doista ne može ići. To najčešće i utječe na odluku potrošača da odabere ponudu određenog operatera. Ako se kasnije pokaže da pružatelj usluge ipak nije pružio učinkovito limitiranje usluge da bi zaštitio potrošača, onda se tu najvjerojatnije radi o zavaravajućoj poslovnoj praksi", pojasnio je odvjetnik.
Ako teleoperateri, primjerice, pri sklapanju ugovora nude da će onemogućiti slanje i/ili primanje kratkih tekstovnih (SMS) i multimedijskih (MMS) poruka u okviru usluge s posebnom tarifom, a ta zabrana kasnije izostane, onda se, tvrdi odvjetnik Volarević, radi o povredi ugovorne obveze i o zavaravajućoj poslovnoj praksi. Zbog toga teleoperateri, u zakonskim okvirima, mogu i odgovarati za nastalu štetu.
