Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić je u listopadu 2015. godine najavio podizanje spomenika koji bi trebao imati komemorativnu funkciju Oltara domovine, a trebao bi stajati na ledini između zgrade gradskog poglavarstva i Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Za Spomenik domovini godinu dana kasnije izabran je rad arhitekta Nenada Fabijanića.
Tvrtka povezana s Bandićem
Prošle godine raspisan je natječaj za izvođača radova na koji su se jedine zajedno javile dvije tvrtke. Vodotehnika koja je gradila “Bandićeve” fontane i Tigra koja je poznata po brojnim poslovima za Grad Zagreb, kao i po tome da je njezin vlasnik Milan Penava kumstvom povezan s gradonačelnikom, piše Večernji list.
Poništen natječaj zbog krive procjene
Međutim, natječaj je poništen u siječnju ove godine zbog krive procjene vrijednosti radova. Kako piše Večernji list, dok je Grad procijenio da bi podizanje spomenika moglo koštati 21,5 milijuna kuna (bez PDV-a), jedna jedina ponuda koju je poslala zajednica ponuditelja tvrtki Tigra i Vodotehnika, navela je kao cijenu tog posla šest milijuna kuna više od procijenjenog.
Nakon toga, iste tvrtke su se ponovno jedine javile na ponovljeni natječaj s ponudom u vrijednosti od 34,7 milijuna kuna. Ovaj put im je dodijeljen ugovor, a procjena Grada bila je da će radovi stajati 30 milijuna kuna. Kako neslužbeno doznaje Večernji list, radovi bi mogli početi na jesen, a Fabijanić tvrdi da bi se ako sve bude prema planu Spomenik domovini mogao otkrili iduće ljeto ili najkasnije do jeseni.
Materijali kakvih nema u Hrvatskoj
Iako je visoku cijenu već kritizirala oporba u Gradskoj skupštini, gradonačelnik Bandić pravdao ju je specifičnošću i složenošću projekta te materijala. Staklene opeke, koje će biti posložene u stakleni Zid boli, posebno su dizajnirane u češkoj radionici u nestandardnoj veličini od 70 x 230 x 500 mm. Kameni monolit od tri metra bit će izrađen od kamena hrvatskog podneblja naziva “Jadran zeleni”, a portal dužine tridesetak metara izradit će se od posebnog polimernog materijala ojačanog vlaknima iz Nizozemske.
Fabijanić kaže da proizvodnja takvog materijala ne postoji u Hrvatskoj te da je potreban jer je otporan na većinu kiselina i lužina te na koroziju. Zbog toga su, tvrdi, troškovi održavanja minimalni.
