Sudeći po koncertu Skunk Anansieja, varaždinski Špancirfest mogao bi promijeniti svoj slogan iz "festival dobrih emocija" u "festival katastrofalne organizacije".
Svima koji su spomenuti nastup pratili po "službenoj dužnosti", zaista se činilo da se nalaze u nekoj epizodi "Letećeg cirkusa Monty Phytona" ili su, bez prethodnog upozorenja, postali žrtvama "skrivene kamere".
Primjerice, čekanje za akreditacije beskonačno je produžilo fotografiranje novinara koje je obavljao isti čovjek zadužen da pronađe vaše ime u kompjuteru.
Četrdesetak minuta kasnije, ista ta akreditacija izazvala je potpunu zbunjenost prilično bahatih redara na ulazu koji su, iako je pokraj njih stajao veliki natpis PRESS, uporno zahtijevali običnu kartu.
Organizacijsku katastrofu zaokružila je činjenica da je, s iznimkom najupornijih, većina od 6.000 posjetitelja koncerta ostala žedna zbog uobičajenih problema s fiskalnim blagajnama i premalim brojem šankova.
Usprkos svemu tome, posjet Varaždinu ostat će mi u lijepom sjećanju zahvaljujući zaista fantastičnom nastupu nabrijane londonske četvorke predvođene vjerojatno najosebujnijom "frontgirl" u zadnjih dvadesetak godina.
Skin se bacala u publiku, neumorno trčala i skakala po pozornici, bend je zvučao moćno i uigrano, a set-lista dotaknula je sva važnija mjesta njihove karijere.
Tako smo se ponovno uvjerili kako njihovi hitovi "I Can Dream", "Hedonism" i "Weak" spadaju u gornji dom britanskog rocka devedesetih, a vrlo dobre novije pjesme poput "My Ugly Boy" potvrdile su da Skunk Anansie ipak nisu bend koji egzistira isključivo zahvaljujući boljoj prošlosti.